Betina Ilić (Borken, Njemačka, 1975.) odrasla u dolini Netretve, radi kao odgojiteljica u Zagrebu, živi kako zna i umije.

Objavila je nekoliko kratkih priča. Po jednoj je napravljen animirani film „Petrova šuma“  iz kojeg je proizašla i zbirka poezije „Bilješke iz Petrove šume“.

Nitko me nije pitao ništa

Nitko me nije pitao ništa

Netko mi je opalio šamar

Netko je došao posuditi malo kave

Netko šalicu ulja

Netko malo šećera

Netko je uheklavao oblake duhanskog dima

Opatija, Drina, Filter 57

U gusto nebo našeg boravka

Netko mi je prenio uši

Netko me naprašio neopitroidom

I zavezao mi glavu u pamučnu pelenu

Tako stoj dok ti oči ne povenu

Netko mi je dao dar nade u zametku

Netko mi ga je ukrao

Nitko mi nije dao dar govora

Reci sestro

Provukla sam se kao riba

Što da ti kažem

Onda je netko primjetio

Vidi kako joj rastu male sise

Svi su pogledali

Netko mi je u nedjelju dodao sram

U ponedjeljak već

Netko je rekao da me voli

U utorak je počeo rat

Ogromna točka pala je

Kao barikada na moju putanju

Dalje od toga ne ide

Sa druge strane netko me sanjao

U snovima smo umjesto usana

Ljubili jedno drugom oči

U dubini ispod nišana

Zapetljani u riječne trave

Disali smo u drvene slamke

Bilo je to već davno

Nitko me nije pitao ništa

Sve ista nebesa iz sve iste zemlje

U  lakim cipelama

U jatu neznanih nam lica

U neobičnim formacijama

Putuje dječak seoba

Ponekad stane da se odmori

Tada pije vodu i jede suho voće

Netko mu spusti mobitel u ruke

I kaže: Igraj se, dijete božje

Igraj se!

Poslije igre zaspe na travi

Manji od mrava, tiši od vode

Onda sanja kako plovi na brodu

Koji prati miris samo njegove majke

Ujutro se probudi krmeljav

Tužan uvijek na novi način

Stranac uvijek na isti

Pa luta za lutajućima

Zdrobljen u imenu

I zarobljen u prezimenu

Sve dok se bosonog ne zaleti

Taj dječak seoba

U vijesti gigantskih televizora

U sliku mrtvog dupina

Kojeg je sudbina nasukala na obalu

Potresno će se plakati pola minute

I to je sve

Još samo sport

I vremenska prognoza

Ali

Gle, modri tabani utopljenog djeteta

Ugledaše nebesa

Sve ista nebesa

Iz sve iste zemlje

Ako nije tako odsijecite mi ruke

Ja ne znam kada je to vrijeme koje me traži da me poravna sa svime, i vjernim svojim high – tech bubicama da me reciklira u prašinu. Ja ne znam kako će, ali znam da će načina naći da me otkoštenu i prašnjavu povuče u korijenje vrbe, u koru breze da upiše moje oči umjesto imena. Ja ne znam gdje su svi oni koje nemam. Jesu li se već stvrdnuli u oklopu čančare?U limunovo drvo jesu li se dignuli iz mrtvih? Jesu li se zamotali u tople deke, u kukuljice dudovih svilaca? Nakon četvrtog presvlačenja, možda se prepoznamo. Prtljage je sve manje. Imanje nestaje. Ja ne znam hoću li stići prije tog vremena kako bih ti rekla: Dosnoviđenja! Dopriviđenja! Ili jednostavno zbogom.

Savski cvijet

Iz Julijskih Alpa, raspliće se u devet stotina četrdeset i četiri kilometra, jedna vodena žila, Sava. Inače tiha voda, danas je nabujala preko korita do nasipa. Već je pobrala oranice sjevera i sad nam ih prikazuje kao na pokretnoj traci u obliku tisuću glavatih kupusa. Protrljali smo oči. Pomor truda. Onih tisuću glavatih kupusa juri i huči nizvodno. I granje, stabla, i otpad nerazgradivi, ljudski otisak u vodi. Spustili smo se na pješački most, trusio se pod našim nogama, gotovo da smo uronili u rijeku. Što ako nas sve odnese? I naše glave pomiješaju se s glavama kupusa, bez da itko primjeti razliku iz daljine. Jesam li ti ikad pričao o Savskom cvijetu, rekao si i spremio mi pramen kose iza uha. Ne. Slušala sam te sluhom svega živoga i neživoga. Toliko toga nikad nisam čula. Pravac Dunav.