Betina Ilić (Borken, Njemačka, 1975.) odrasla u dolini Netretve, radi kao odgojiteljica u Zagrebu, živi kako zna i umije.
Objavila je nekoliko kratkih priča. Po jednoj je napravljen animirani film „Petrova šuma“ iz kojeg je proizašla i zbirka poezije „Bilješke iz Petrove šume“.
Nitko me nije pitao ništa
Nitko me nije pitao ništa
Netko mi je opalio šamar
Netko je došao posuditi malo kave
Netko šalicu ulja
Netko malo šećera
Netko je uheklavao oblake duhanskog dima
Opatija, Drina, Filter 57
U gusto nebo našeg boravka
Netko mi je prenio uši
Netko me naprašio neopitroidom
I zavezao mi glavu u pamučnu pelenu
Tako stoj dok ti oči ne povenu
Netko mi je dao dar nade u zametku
Netko mi ga je ukrao
Nitko mi nije dao dar govora
Reci sestro
Provukla sam se kao riba
Što da ti kažem
Onda je netko primjetio
Vidi kako joj rastu male sise
Svi su pogledali
Netko mi je u nedjelju dodao sram
U ponedjeljak već
Netko je rekao da me voli
U utorak je počeo rat
Ogromna točka pala je
Kao barikada na moju putanju
Dalje od toga ne ide
Sa druge strane netko me sanjao
U snovima smo umjesto usana
Ljubili jedno drugom oči
U dubini ispod nišana
Zapetljani u riječne trave
Disali smo u drvene slamke
Bilo je to već davno
Nitko me nije pitao ništa
Sve ista nebesa iz sve iste zemlje
U lakim cipelama
U jatu neznanih nam lica
U neobičnim formacijama
Putuje dječak seoba
Ponekad stane da se odmori
Tada pije vodu i jede suho voće
Netko mu spusti mobitel u ruke
I kaže: Igraj se, dijete božje
Igraj se!
Poslije igre zaspe na travi
Manji od mrava, tiši od vode
Onda sanja kako plovi na brodu
Koji prati miris samo njegove majke
Ujutro se probudi krmeljav
Tužan uvijek na novi način
Stranac uvijek na isti
Pa luta za lutajućima
Zdrobljen u imenu
I zarobljen u prezimenu
Sve dok se bosonog ne zaleti
Taj dječak seoba
U vijesti gigantskih televizora
U sliku mrtvog dupina
Kojeg je sudbina nasukala na obalu
Potresno će se plakati pola minute
I to je sve
Još samo sport
I vremenska prognoza
Ali
Gle, modri tabani utopljenog djeteta
Ugledaše nebesa
Sve ista nebesa
Iz sve iste zemlje
Ako nije tako odsijecite mi ruke
Ja ne znam kada je to vrijeme koje me traži da me poravna sa svime, i vjernim svojim high – tech bubicama da me reciklira u prašinu. Ja ne znam kako će, ali znam da će načina naći da me otkoštenu i prašnjavu povuče u korijenje vrbe, u koru breze da upiše moje oči umjesto imena. Ja ne znam gdje su svi oni koje nemam. Jesu li se već stvrdnuli u oklopu čančare?U limunovo drvo jesu li se dignuli iz mrtvih? Jesu li se zamotali u tople deke, u kukuljice dudovih svilaca? Nakon četvrtog presvlačenja, možda se prepoznamo. Prtljage je sve manje. Imanje nestaje. Ja ne znam hoću li stići prije tog vremena kako bih ti rekla: Dosnoviđenja! Dopriviđenja! Ili jednostavno zbogom.
Savski cvijet
Iz Julijskih Alpa, raspliće se u devet stotina četrdeset i četiri kilometra, jedna vodena žila, Sava. Inače tiha voda, danas je nabujala preko korita do nasipa. Već je pobrala oranice sjevera i sad nam ih prikazuje kao na pokretnoj traci u obliku tisuću glavatih kupusa. Protrljali smo oči. Pomor truda. Onih tisuću glavatih kupusa juri i huči nizvodno. I granje, stabla, i otpad nerazgradivi, ljudski otisak u vodi. Spustili smo se na pješački most, trusio se pod našim nogama, gotovo da smo uronili u rijeku. Što ako nas sve odnese? I naše glave pomiješaju se s glavama kupusa, bez da itko primjeti razliku iz daljine. Jesam li ti ikad pričao o Savskom cvijetu, rekao si i spremio mi pramen kose iza uha. Ne. Slušala sam te sluhom svega živoga i neživoga. Toliko toga nikad nisam čula. Pravac Dunav.