Hrvoje Ryznar

Agregatna stanja ljubavnica

Ako tvoj poljubac na moj obraz
Legne glatko kao da oblačim lanenu košulju
Zapitat ću se:
Kakva si ljubavnica?

Jesi li poput moje žene
I drugih žena koje nisu bile po ukusu Danila Harmsa,
Strastvena?
Bi li rekla da je tvoja žudnja iskra?
Da sam suh kao drvena kuća
A jesam
Bi li me sažegla?

Ili si zelena rijeka
Izlijevaš li se gdjegod
Tražiš li slabosti u nasipima
I priliku da postaneš jezero?

Možda si, ako tvoji muškarci imaju toliko sreće,
močvarna šuma –
utočište mnogih i gladna majka
nekog crnog zlata koje će otkriti tek budućnost

Što god bila, nemoj mi reći
Kao što već znaš, muškarac je beznadno zaljubljen
u neznanje
A mom je tijelu suđeno da se pomladi u plamenu
I tko zna što će se podići iz pepela

Mjesto za život

Grlim mrtvog oca:
Nekako se njegovo čelo
Odjednom čini kao glatka kuća
Kao mjesto na kojem bih se rado zadržao
Kao dobro mjesto za život

Iz kuće se ćuti polagan izdah
Kamena nakon dana na žezi
A sve što u njemu još vrije
Tik je pod prstom i nepojmljivo daleko
Poput riba koje dozivaš u svijet kisika
(malokad osjetivši gibanje plovka)
Ili stare bilježnice s pjesmama
(za koju ću saznati godinama kasnije)

Tako se čini da pred rastanak sa mnom
Postaješ pjesnik koji nisi htio biti
I sunce koje si upio u svoje dubine zoveš
Zvijezdom koja izgara

Tvoje posljednje sate na granici
Dvaju carstava koristim
Da se prstima prošuljam obrisom
Tvojeg gotovo nestalog lika
Kao gazivoda na površini tebe
Kao da rastežem plahtu podno zgrade u plamenu

Poslije, dok čekamo mrtvozornika uz kavu
Nije osobito gorča no inače
A s obzirom da drsko sviće još jedan novi dan
Još ćemo i oprati zube

Na kraju, rekli su mi mnogi
Liječnici, sestre i majke, osobito moje
(svi u rukavicama)
Da nisi više u svom tijelu

Meni se pak čini da
Jednako stanuješ u sebi
I izvan svoje kože nikad nisi viđen
Osim možda u ovoj pjesmi