13. Studeni 2020.
“Adio kauboju” Olje Savičević – lažni dalmatinski vestern, istinski književni poticaj
Razgovarala: Aline Cateux
“Adio kauboju” Olje Savičević priča o tranzicijskoj devastaciji u Hrvatskoj i izazovima liberalne demokracije. Roman je to britke poetičnosti, koji se mora pročitati. Intervju s autoricom.
– Možete li se kratko predstaviti i objasniti kako ste počeli pisati?
O: Pjesnikinja i spisateljica, rođena i odrasla u Dalmaciji na Jadranskom moru u višenacionalnoj obitelji. Autorica desetak knjiga za odrasle i djecu koje su prevedene na jedanaest jezika, majka dvoje djece. Vodim radionice kreativnog pisanja, surađujem s kazalištima, pisanjem se bavim profesionalno već duži niz godina, a počelo je sa zbirkom pjesama koju sam objavila još u osnovnoj školi. Mogu bez imalo patetike, najnormalnije reći da je pisanje moj život.
– Kako je nastao Vaš prvi roman “Adio kauboju”?
O: U romanu “Adio kauboju” opisala sam život u malom dalmatinskom mjestu, prigradskom naselju. Radnja se odvija 2010., ali naratorica Dada, djevojka na starom motociklu, stalno se vraća u prijeratnu i ratnu prošlost, doba svog odrastanja, kako bi otkrila zašto je njen osamnaestogodišnji brat počinio samoubojstvo.
U to vrijeme dosta sam razmišljala o zločinima bez kazne, onima koje društvo počini nad pojedincem i tako je nastao taj roman. Također, željela sam dati jednu realniju sliku Dalmacije koja nije turistički raj, odnosno i u tim turističkim rajevima obični ljudi žive svoje svakodnevne živote koji najčešće nisu rajski.
Ipak, nadam se da u tom romanu ima onoliko ljepote, poezije i humora koliko ih u podneblju iz kojeg dolazim i koje sam opisala uistinu ima. Te suprotnosti, suživot prelijepog i brutalnog, ružnog, ljepote i nasilja nad ljudima, prirodom, prostorom, ono su što sam najveći dio života gledala oko sebe i to sam opisala.
Prevoditeljica Chloè Billon, koja je sa srcem i velikim znanjem obavila zahtjevan posao prevođenja ovog teksta, živjela je neko vrijeme na francuskoj obali i ona osjeća taj Mediteran u tekstu. Rekla mi je da joj je roman vrlo blizak zbog bliskosti u mentalitetu.
– Glavna junakinja knjige pripada vrlo posebnoj generaciji često nazivanoj “izgubljena generacija” ili “posljednji pioniri”, možete li nam reći nešto o Dadi (Ruzinavoj) i njenom viđenju hrvatskog društva?
O: Da, ta generacija posljednjih pionira odrastala je na sasvim drugim vrijednostima od onih koje se zastupaju danas; osamdesete, prije raspada Jugoslavije, bile su godine “mekog socijalizma”, tada je već svatko mogao i govoriti što je htio, a da mu se to “ne obije o glavu”, barem u ovoj mjeri u kojoj je tako danas – jer sad već dobro znamo da je demokracija, nažalost, često privid pa i parodija ideje demokracije.
Uglavnom, generacija roditelja i učitelja koja nas je učila zajedništvu, bratstvu, jedinstvu, solidarnosti, javnom dobru, doslovno se pobila pred našim očima, nove elite su raskomadale staru državu i potom popoljačkali nove zemlje. Ti takozvani tranzicijski dobitnici koji su važni faktori u današnjem društvu često su lopovi i zločinci. Bila sam premlada da ne povjerujem u onu priču od prije, a dovoljno stara da me rat i ono što se događalo i događa nakon njega potrese doživotno.
Ruzinavoj nisam dala svoju autobiografsku priču, zato je malo mlađa od mene, željela sam da ona bude svjedok događaja, da ih ne objašnjava, da ne zastupa moje stavove, nego da kroz roman i njenu priču pokažem to vrijeme i taj svijet kojemu pripadam, ali da kao autorica budem što manje prisutna u tekstu. Nešto kao režiser.
– Staro Naselje funkcionira kao lik knjige i opisujete ga kao scenografiju za vestern. Posebno je zanimljivo kako opisujete ekonomsku devastaciju i kraj moćne radničke klase, nestanak socijalizma, lokalne kriminalace… Mogao je to biti Beograd ili Sarajevo. Zašto ste izabrali priču staviti baš u taj kontekst u kojem je ispričana? I ne u Zagreb, primjerice?
O: Mislim da su Split, okolica Splita, predgrađe, puno pogodnija kulisa za estetiku jednog žanra kakav je špageti vestren, naposljetku špageti vesterne koji se spominju u romanu snimali su Talijani u Španjolskoj, dakle Mediteranci na Mediteranu. To kako ta vrelina, makija kao stepa i pustinja, željeznička pruga podsjeća na scenografiju američkog juga, neobično je.
A i to je moj kraj koji najbolje poznajem i koji je u to vrijeme intenzivno živio život prilično nalik Divljem zapadu. Naravno, priča bi se mogla preslikati na čitav Balkan, ali onda bi izgubio dio svoje specifične atmosfere i poetike. U prijevodu to uvijek drugačije izgleda, tako mora biti, ali u hrvatskom originalu taj tekst puno duguje upravo jezičnom registru koji je lokalno, dijalektalno obojen.
Naziv gradiću uz Split dala sam Staro Naselje kako bih ipak mogla ponešto i pustiti mašti na volju, jer me doslovno preslikavanje realnosti ponekad ograničava u pisanju.
– U romanu je očita velika protočnost u vremenskom slijedu, priča teče naprijed – natrag na vrlo suptilan način, također imate vrlo autentičan vokabular, kako ste radili na konstrukciji romana i na jeziku?
O: Vokabular dugujem pjesničkom nasljeđu, ali i mom dubokom uvjerenju da za dobru prozu nije dovoljan zanat i priča, proza nije samo predložak za film, jezik je najvažniji dio sadržaja i tako mu pristupam. Zato mi je dobar prijevod izuzetno važan, bez toga je moja proza izgubljena.
Također, što se narativne strukture tiče, mi ne mislimo i ne živimo linearno, pogotovo ne danas, pogotovo ne žene čiji su dani iscjepkani. Kauzalnost kod mene postoji, ali tako da narativne niti provlačim i povlačim kroz tekst, a ne slažem događaje vremenskim redoslijedom, one su povezane kao linkovi na internet ili, ako hoćete, kao živčani sustav. Nisam se previše trudila oko toga, jer je to jednostavno i prirodno, puno prirodnije od linearnosti, rekla bih.
– Možete li imenovati jednog autora iz regije kojeg volite i zašto?
O: Nekoliko suvremenih hrvatskih autora koji su među mojim najdražim piscima dostupi su i na francuskom: Dubravka Ugrešić, Daša Drndić, Slavenka Drakulić, Rober Perišić, Ivana Bodrožić, Damir Karakaš i Zoran Ferić. Mislim da oni mogu stajati uz bok piscima bilo koje zemlje na svijetu.
Nije mi poznato tko je sve iz regije preveden na francuski, ali kad kažete “jedno ime”, pisac i regija, prvo pomislim na Danila Kiša. Zbog poezije u njegovoj prozi, političnosti i poetičnosti, zbog toga što nam je u tekstu pokazao i dokazao da umjetnička i društvena hrabrost dolaze zajedno, te da su nacionalne granice, pogotovo u svijetu književnosti, puka izmišljotina.
Izvor:
