Ivana Lulić (Virovitica, 1986.) diplomirala je marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i radila u struci kao glazbena marketing menadžerica prije nego što je odlučila posvetiti se pisanju. Živi i radi kao glazbena novinarka u Zagrebu.
Prve je pjesme napisala za glazbeni duo Auguste s kojim je 2016. bila nominirana za Porin.
Poezija joj je objavljena na portalima Strane.ba, Astronaut.ba i Knjizevnost.hr, a priče u zborniku Gradske knjižnice Samobor (2019.), na portalima Kvaka i Metafora, te na stranici CeKaPe-a. Kratka priča „Bilo jednom na Bilu“ proglašena je pobjedničkom na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka (2019.). Ušla je u konkurenciju za nagradu Na vrh jezika 2020.
LIJEK ZA KOSTI
četrdeset smokava u maslinovom ulju
četrdeset dana stoji na polici pokraj peći
pripravak će zaliječiti šuplje kosti
ali ostat će šuplji odnosi
hladni zidovi
metlom potpomognuti ormari
naslagani vjenčani portreti djece
neugodan zapuh iz toaleta
razbijene pločice kuhinjskog poda
štaka kao podsjetnik pokraj vrata
cjepanicama povišen krevet
u sobi ostavljena kolica
ostat će četrdeset godina gutanja psovki
potisnutih vriskova
neizvedenih napuštanja
nasilno izvađenih beba iz maternica
zakopanih mačića
neisporučenih poruka
polupanih lončića
kamo sreće da je sve to lako oblizati žlicom
kao smokve u ulju
svaki dan jedna smokva
svaki dan jedna nevolja
i tako sve dok ne ozdraviš
trebalo je odstajati na sobnoj temperaturi
ali stare zidove na selu ništa ne može utopliti.
NAPUNIT ĆU USTA ZEMLJOM
dobili su zemlju pokraj šume
jer ih nisu željeli blizu sebe
žuljeve i zadebljanu kožu na petama
koje su prehodale pola hrvatske
kćeri su odgajali kao sinove
uprezali konje i volove
i povazdan sijali svoje sjeme
samo da ne bude suše
samo da ne bude previše kiše
žetve donose nove blagodati
i unuke koji kvare strojeve
pale sjenike
natapaju dvorišta
studenvoda ulazi u svaku napuklinu
ali nitko nije naglasio
da još snažnije prodire u srca
hladi
smrzava
ledi
napunit ću usta zemljom
da slučajno ne izustim
koja se stabla
naprosto moraju
sasjeći.
TAMO GDJE SVI ZNAJU NAŠA IMENA
kupit ćemo karte
ući na brod
i izgubiti se na otoku
gdje nas poznaje barem jedan čovjek manje
ostavit ćemo iza sebe muškarce
koji se javljaju tek iz kurtoazije
pišu velike pjesme
i ne znaju objasniti svoje osjećaje
uspet ćemo se na goru
gdje je rjeđi zrak
pustiti nadu da pluta
vrijeme da leti
stisnuti usnice
kao nakon kiselih slatkiša
i praviti se da ne gledamo preko mora lijevo
tamo gdje svi znaju naša imena.
ŽENE KOJE ŠUTE
žene koje šute
sjede u krnjem krugu
i nogama gotovo dodiruju tuđe
vrhove prstiju
skrivaju tankim čarapama svoju prisutnost
posve navikle da su uvijek na raspolaganju
blage i sveznajuće
obuzdane naravi
zapamtit će recept dobrog života
i objesiti rublje po špagi
od najšire košulje do gaćica
samo će rijetki uočiti štipaljke
iste boje na svakom komadu
od tamnoplave do bijele
opsesivno-kompulzivno ushićenje prosječnog dana
ali ja bih zatvarala krugove
i pokretala obiteljske revolucije
kao da tišine mojih žena imaju rok trajanja
zagrabit ću šakom prve koje upadnu
napraviti nered na štriku
sjetiti se svog muka
kad sam trebala biti najglasnija
i razvući ga
slijeva nadesno.
MEDVJETKA
mi nismo samojedi
to je samo jutarnja gimnastika
svete budale imaju unaprijed dogovoren znak raspoznavanja
kad se smije mom engleskom
medvjetka mu na jeziku zvuči nakazno
ali daleko su ruske zime
moje su nadohvat
gonič je u lovu
golać na poslužavniku
janjeće krzno cijepamo bratski popola
mnogo nas još posla čeka u polju samoniklog bilja
napij mi se krvi, klasni druže,
nesreća je dobra za pisanje
zdravstvuj,
Medvjetka