Ivana Ramić (Zagreb, 1971.)

Završila je francuski i poljski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te Europske studije – poslijediplomski združeni studij Sveučilišta u Zagrebu i Université Paris 2 Panthéon-Assas.  Voli čitati, putovati i hodati po planinama. Živi i radi u Zagrebu.

Fotografije s putovanja

Rijetko gledam fotografije s putovanja

nedostaje mi njihova treća dimenzija:

nekada smo listali albume i čuvali razbacane

fotografije u kutijama.

Odlazim na put i namjerno zaboravljam fotoaparat,

u gradu sam na obali oceana

ili nekom bliskom čije ljude znam.

Pamtim prizore s ulica i okuse,

slučajne razgovore i namjerno gubljenje smjera.

Ne slikam niti tražim kadrove,

nego dajem vremenu ono što je njegovo.

Slike u sjećanjima prelaze granice dimenzija,

vjerujem im i kada boje izblijede.

Pismo Marjane Satrapi

U rukama mi tvoj Perzepolis

i nakon želje izgovorene u svitanje jedne Nove

listopad me odveo u zemlju ljubaznih i lijepih ljudi.

Iscrtala si priču o carstvu i revoluciji

i o jednom životu,

a ne možeš nazad.

Teheran, strogi pogled Ajatolaha s jumbo plakata

na bazaru tisuće priča, mi gledamo ljude i oni nas:

ondje je živi grad, njegovo srce i pluća

uvukla bih da mogu ruke u dine zlatno-crvenih začina

razvlačila marame i probala baklave.

Sjetni ezan s tirkizno plave džamije u sumraku

u Isfahanu vidim mladu djevojku u čadoru crnom kao noć,

ispod teškog platna traperice i Hello Kitty:

pitaju odakle smo i nude sok od nara

kažu nam da ne vole okove na kosi.

Perzepolis, prolazimo kroz Vrata svih naroda

išarana potpisima od vremena svjetskih ratova.

Noć je pala u pustinji, stostruki je broj zvijezda i ne smeta hladnoća.

I evo nas u gradu Pjesnika:

u vrtu mladi parovi, bake i djeca na grobu Hafeza

narančaste ruže čija se ljepota ne skriva pod velom,

osjećam blagost svega oko sebe:

ljudi i zvuka stihova pisanih jezikom koji ne poznam.

Tebe će isto jednom zavoljeti Marjane.

Na rijeci Mekong

More mi izaziva radost, rijeke nepravedno zanemarujem.

Možda zato što u mom gradu ukroćena šutke teče, poput čuvara zaslona.

Našla sam se lani na rijeci Mekong, tako moćno i riječno joj ime zvuči.

Daje život, napaja zemlju pa je uz pomoć monsuna opija poplavama.

Njeni ljudi šutke i s osmijehom prihvaćaju sve što im uzima i nudi.

Opet ću pročitati Ljubavnika Marguerite Duras, kažem dok plovimo.

Sjedim u baru uz rijeku, ušla sam u prizor s razglednice sa zlatnom bojom pijeska sa spruda.

Tko bi rekao, gledajući sve to, da su Crveni Kmeri ubili mnoge ljude samo zato što su nosili naočale, možda baš na ovoj obali, možda baš u zalazak sunca.

Ovo su moji uvjeti

Volim kad ima stranicu hipotenuze

i debeli sloj raskoši od sira

izvađen iz okrugle tepsije

s hrskavom koricom boje tamnog zlata

najljepše ga je pojesti vani

na klupi na suncu

u društvu nekog druga

bez teških tema

užina u ruci

osjećaj uzemljenja

još svježa bjelina jogurta

na i točka.