Katarina Brajdić (Karlovac, 1982.) završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti. Pisala je kritičke i znanstvene članke o suvremenoj hrvatskoj poeziji i sudjelovala u organizaciji Festivala europske kratke priče.

Divlji pijetao

Kao što se u različitim jezicima pijetlovi različito glasaju,

pa dok pijetlovi iz regije kukuriču, a vijetnamski kažu ò-ó-o-o,

očevi, čuđenje u svijetu, na različite načine

sudjeluju u životima obitelji koje su zasnovali.

Mog oca najtočnije bi bilo opisati kao minus-postupak

i premda nije poznavao tradiciju tartuske škole,

intuitivno je proširivao svoje i naša značenja

na sjecištima odnosâ složenog sklopa obiteljske semiotike i kulturnog podneblja.

Nismo uspjeli pripitomiti oca

ni razumjeti odnos jezičnog znaka i izvanjezične stvarnosti.

Zapravo nije trebalo biti tako,

zapravo je otac trebao ukrotiti nas,

mi smo bili divlja mladunčad, žilava glasna djeca, snažna zvjerad.

Mogli smo biti korisni.

Ipak, očekivalo se da preuzmemo taj zadatak

lovljenja i uvježbavanja oca,

u čemu kako rekoh nismo bili uspješni.

U nekom trenu smo odustali,

samo povremeno bismo ga čuli kako kukuriče u razna doba dana

ili smo mislili da ga čujemo.

Ò-ó-o-o.

Mogli smo ti biti korisni.

Mlijeko

Ona ima osamdeset i tri godine

Ona ima šporet na drva, singericu i Zagorkine knjige

Ona skuplja kutije tableta i ovisna je o čipsu

Ona ima jednostavne navike, svoju malu svakodnevicu

Ona na ruci ima hematom od udarca svog sina

Ona ima sina koji tuče svoju majku

Ona ima blijedu i mlohavu kožu

Kažu na staračkoj koži modrice se više vide

S njene kože modrice nikad neće otići

Samo će zauvijek mijenjati boje

Krv se izlila i više ne kruži žilama

Širi se ispod kože

I ona će se tako rasprostrti

Raširiti ruke i noge kroz prozore

Glavu gurnuti kroz dimnjak

Grudima probiti zidove

Ulicom će teći mlijeko

Plavo, pa ljubičasto, pa žuto, pa zeleno

Slobodno krvarenje

Baka nije nosila gaće

slušala je svoje zakopčano tijelo

u polju bi raširila noge

ostala stojećke i pustila mlaz

u širokoj tamnoj kiklji

sramila se crvenih kaplji

mama se sramila i za nju i za sebe i za mene

ja se isto sramim naših tijela

to nam je u krvi koju su mi one dale.

Dale su mi i jezik

ali svašta smo si prešutjele

sve što su nam radili.

Samo jezik

Poezija je sumnja, riječi barbara

Tekst – to moje nepomično stvorenje

Najradije pišem o riječima jer su privremene i jer su svemoguće

Bog mi treba samo u jeziku