Plemenito pismo Monike Herceg
Uz dramski tekst „Gdje se kupuju nježnosti“ [1]
O plakanju i pjevanju
Pismo Monike Herceg zbog jedinstvene jezične suvremenosti koja proizlazi izravno iz drevnosti, iz naricaljki i tužaljki, iz neke prastare usmene uspomene, koja se prenosi sa ženskog koljena na koljeno, valjalo bi, odmah na početku, nazvati pramladim.
Monikin pramladi glas (i mlad i prastar) briznuo je, skoro pa bezobrazno štrcnuo preko nekoliko epoha preskačući akademije, teatre i biblioteke. Trebalo je protrčati kroz njih, baštiniti usput malo pozlate, nakloniti se s respektom, a onda, što mudrima, a nadarenima katkad uspije, sve zaboraviti i vratiti se u neispisani prostor, u ovom slučaju u premučane pustare sadašnjice, prešućeno mjesto bijede kroz koje odzvanja plač i bijes, ali iz kojeg ni u jednom smjeru ne dopire ljudska riječ.
Što učiniti s jezikom koji ne služi za razgovor, ugodno ćaskanje ili poeziju, već je još samo jedan oblik nasilja?
Najplemenitije što pjesnik.inja može jest u postojećem registru izmisliti dostojan jezik za nečujne, u njemu se pokloniti poniženima i konačno otpjevati pjesmu za ljude pred vratima kazališta. Zapravo, usuditi se biti taj glas, nova jezična norma: ne oštro sječivo (ni mjed što ječi, ni cimbal što zveči), nego jezik tupih noževa, ritam udaraca šake u meso, prigušeni cijuk i hroptaj, muklo odsutstvo poljubaca.
Poetska drama Monike Herceg „Gdje se kupuju nježnosti“ nastavlja se na njene početne pjesničke koordinate vukući nas u još gušću šumu, još dublje pod zemlju, do dna psovke u kojoj se ljeska rakija, među prazne lonce i lončiće u kojima se prže i pacaju kućni demoni i ključa pakao gladi i siromaštva, nasilja iz očaja.
Tu smo, na pragu jedne radikalne istine o neprekidnoj brutalnosti svijeta zaključanog iza teških vrata sudbine (može li sudbina biti sretna ili je to onda nešto drugo?), u uniformirani ženski govor koji, što je život šturiji i sirotiji, čvršće steže remen, a oslobađa se samo pjevajući i plačući, naričući.
Monikina poetska drama sastoji se od nekoliko sprovoda unutar jedne obitelji i nekoliko obiteljskih ručkova u kojima se živi obraćaju mrtvima, ali i mrtvi živima, za istim stolom, a vrijeme radnje je svevrijeme.
U knjigama koje govore o ovdašnjoj tradiciji naricanja stoji da je riječ o stiliziranom plakanju, o posebnom zvukovnom sustavu u kojem govor, glazba i plač gube pojedinačne identitete i stvaraju poseban (obredni) jezik kojim se oplakuje pokojnik, u kojem se komunicira s umrlima i onozemaljskim svijetom.[2]
Taj obredni jezik oplakivanja u ovoj drami utisnut je u svakodnevni grubi, nemušti, psovački jezik ljudi sa socijalnog dna, jezik bez kočnica koji vratolomno juri do ivica ispunjen supstancom: masnom juhom, suzama, alkoholom, krvlju i izmetom.
Od tog i takvog ekstremnog materijala pjesnikinja je stvorila potresno, ali i dirljivo, stilski suptilno tkivo. Zar ima nešto nježnije od čežnje za nježnošću na nekom surovom i oskudnom mjestu?
Ili, riječima pjesnikinje:
ugasi svjetlo, trošimo struju bez veze
ugasi bojler, ugasi
Ugasi televiziju!
Opet gore dva svjetla!
Čim ćemo platiti sve to?
Čim ćemo plaitit taj manjak ljubavi?
Čim ćemo platiti taj ponor?
Čim ćemo ga preskočiti?
Hoćemo li ga ikada preskočiti?
Mama, jesi li tu?
Mama, zašto nikad nismo razgovarale?
Mama, ja te volim. Mama, ljubav se ne bira. Mama, znaš li da svako tijelo ubrzava
pri padu akceleracijom sile teže, 9.81 metara u sekundi na kvadrat?
Slična sam ti, mama. Slična sam tom bijesu koji imaš. Slična sam toj ljutnji.
Sličim tvojoj grubosti. Sličim tvojem mraku.
To je najružniji dio mene.
Što je lijepi dio mene, mama? Jesu li to moja djeca?
Kako da ih spasim, mama?
Kako da ne dobiju ovo što je moj život povukao od tebe?
Kako da ih naučim nježnosti, samo nježnosti da ih spasim, mama?
Kako, ako sama ne znam?
Gdje se kupuje nježnost?
Tko me može voljeti?
Tko će reći da je dobro da sam i ovakva, da je dobro?
Da sam dobro, mama.
Jesam li?
O siromaštvu i istinskoj otmjenosti
Jedan od najspominjanijih autora od početka pandemije, autor „Kuge“, Albert Camus, upravo je u tom svom romanu opisao patnju zbog odsustva nježnosti i ljubavi koja je neprestano prisutna unutar prostora gubitka i tragedije.
Na drugom mjestu, Camus piše o svom iskustvu siromaštva: “Sreo sam Jeana Greniera i on mi je pružio jednu knjigu, roman Andrea de Richauda, koji se zvao Bol. Tu knjigu neću nikad zaboraviti: govorila mi je o mnogočemu što sam znao. Majka, siromaštvo, perspektive… Spoznao sam da knjige ne podaju samo zaborav i zabavu. Tvrdoglave moje šutnje, neodređene patnje, plemenitost mojih milih i dragih, njihova bijeda i moje tajne — sve se to može izreći…” [3] Camus je držao da je ishodište njegova pisanja upravo u svijetu siromaštva u kojem je dugo živio i da ga uspomena na te dane brani i štiti od dviju suprotnih opasnosti koje prijete svakom umjetniku: da bude zlopamtilo ili da bude sa samim sobom zadovoljan.
Možda je uistinu jedino rana ono mjesto kroz koje u umjetnika ulazi svijet da bi se transformirao u iznimnoj ljepoti.
“Gdje se kupuju nježnosti” ima moć upravo takvog umjetničkog djela o kakvom govori Camus, prikaz života u njegovoj goloti, ali i u njegovoj srži. Istinska otmjenost takvih djela, među koja nije teško ubrojiti i ovo Monike Herceg, u samom svome središtu nosi vlastitu suprotnost – skromnost. Bez tog plemenitog sastojka, svjedočili smo puno puta, otmjenost je tek prostačka fasada.
Ipak, u našoj suvremenoj kulturi siromašto je tabu, slike kuhinja u kojima se u boljem slučaju kuhaju hrenovke, jer nema za meso, neočekivano je rijetka; malo tko silazi dublje i otvara vrata jazbina u kojima bližnji jedni drugima glođu kosti.
Ovdje mržnja i nasilje nisu nasuprot ljubavi, oni su njen sastavni dio, njena nemogućnost. Nema optužbe, samo tuga zbog potraćenog života, samo glad.
A kako ljube gladni? Gladni ljube gladno.
Posljedično, i ljudi bez šanse imaju djecu, iako ne vide uvijek u njima znak radosti i nade. Jedno od te djece, potomaka, i Monikina je lirska protagonistica/alterego nazvana K – djevojčica sa žigicama koja je ovaj put došla zapaliti kazalište.
Konačno i o smijehu
U ovoj drami radosti nema, ali itekako ima humora. Smijeh je u dijalozima, smiješno može biti samo ono što je istinito, a istina je ovdje, već sam spomenula, radikalna pa je takav i smijeh koji blizina i ozbiljnost smrti još naglašava.
Razgovori žena (pogotovo) i muškaraca, za kuhinjskim stolom ili nad uzglavljima mrtvih, spadaju u onu vrstu uniformiranih dijaloga sa već spremnim frazama za svaku situaciju što se da čuti gotovo u svim obiteljima bez obzira na socijalni status te su lako prepoznatljive. Ipak, ovdje, dovedene do krajnosti, zvuče autentičnije, humor zadobija mračnu boju, smijeh gorčinu, ali i oslobađajuću jakost.
O jednom snu za kraj
Ovaj ću tekst završiti jednim snom koji je ujedno posveta čitateljice autorici. Selo, kuću i šumu koju je Monika Herceg opjevala u svojoj zbirci „Početne koordinate“, a na koju se nadovezuje drama „Gdje se kupuju nježnosti“, sanjala sam prije nego što sam upoznala pjesnikinju. Nakon čitanja, njen rukopis ušao je u moj san ili sam ja ušla u knjigu i prošla kroz nju kao da šetam nekim nepoznatim selom, baštom kao i prostorom kuće, noseći pritom čitavo vrijeme u rukama Monikinu plavu bebu i razgovarajući s pjesnikinjom. Tako se organski, kao što se s ovakvom književnošću koja je življa od života zna dogoditi, svijet pjesničkog teksta prelio u moju stvarnost mijenjajući je i hraneći zauvijek nezasitno čitateljsko srce.
Nalazilo se ono u našoj glavi, grudima ili trbuhu, čitateljsko srce je, pod uvjetom da smo uistinu naučili vjerovati vlastitim očima, prohodno i uvijek otvoreno. Ipak, s Monikinom pismom je slučaj takav da se naše srce čitajući neprekidno izmješta, iskače izvan nas i eno ga pulsira u satu, udara pod zemljom, lipti na jeziku, skače u loncu u kojem se vari ručak za obitelj, za samoće.
Kažu etnolozi i antropolozi, tamo gdje su se dogodile promjene u obiteljskim odnosima kroz izraženiju privrženost i osjećajnost došlo je do uvođenja tabua smrti te do potiskivanja javnoga izražavanja tuge, ono je postupno prestalo biti normom, a u mnogim se sredinama i posve napustilo. No, meni se čini da nam je jedan ovakav ispad tuge nedostajao već jako dugo: nepotisnuta, iskrena, osobna bol svijeta, jer izrazi tuge su snažni i hrabri i prirodno izazivaju ljudskost i nježnost, a nježnost opet zaziva suptilnost i ljepotu – i tu se negdje prekida začarani lanac grubosti i nasilja.
[1] Ovaj tekst napisan je za programsku knjižicu praizvedbe dramskog teksta „Gdje se kupuju nježnosti“ u zagrebačkom HNK; r. Rene Medvešek
[2] Grozdana Mirošević: “Naricanje u Hrvatskoj”
[3] Albert Camus: “Ljeto”