7. srpnja 2020.

U pogovoru knjizi urednik Kruno Lokotar je zapisao:

„Prozni prvijenac Olje Savičević Ivančević ‘Nasmijati psa’, zbirka je od 22 kratke priče. Pobrojati što se sve tu nalazi je kao pokušati prebrojati zube nasmiješenom, ovaj put morskom psu − rabota opasna i osuđena na neuspjeh − jer mu novi zubi stalno rastu, kao što na nova čitanja ove zbirke stalno rastu zazubice. Ali, na cijeni su samo nemoguće misije. (…)“

Ovaj ulomak sam napisao 2006. godine za prvo izdanje knjige „Nasmijati psa“ koja je objavljena na temelju pobjede na prvom natječaju za nagradu Prozak za autore do 35 godina starosti, u međuvremenu ga temeljito zaboravio, pa ponovo otkrio kada je dogovoreno da napišem ovaj Pogovor. Ističem ga zbog spominjanja novih čitanja i novih zazubica, jer, uvjerio sam se ponovo čitajući zbirku, ona i dalje drži vodu. Ma šta vodu, cijeli Mediteran.

Zbirka priča „Nasmijati psa“ afirmirala je spisateljicu koja je u međuvremenu stekla titulu vrhnja naše književnosti i zavidnu međunarodnu reputaciju. Zaslužila je to osim Psom i romanima „Adio kauboju“ i „Pjevač u noći“, i zbirkama poezije „Kućna pravila“ i „Mamasafari“, i dramama za djecu.

Nama je trenutno Nasmiješeni pas pod rukom, pa ga valja počeškati i spomenuti kamo se sve odmetnuo do danas. Dakle, zbirka je u Srbiji objavljena čak dva puta, dok je samo po jednom objavljena na njemačkom, mađarskom i makedonskom. Dvije priče iz zbirke su ekranizirane. Po „Moglo bi se reći da je ovo priča“ kratki film „Balavica“ je snimio Igor Mirković 2013. godine, a po motivima priče „Pederi“ Dubravka Turić je, po scenariju Jelene Paljan, režirala tridesetominutni film „Trešnje“ 2017. godine. Po istoj priči je Danijel Žeželj nacrtao strip „Ljeto“. Nije malo, čini mi se, za prvu zbirku priča.

Ovo izdanje zbirke možemo zvati 2.0 2.0, po godini objave i kao dvostruki update. Prvi update je u tome što zbirka donosi sedam novih priča, a drugi u tome što priče imaju novi raspored. Sedam novih priča su: „Čudo u Omiškoj“, „Granica“, „Rent-a-mama“, „Tramuntana“, „Jedini čovjek kojeg poznajemo u New Yorku“, „Snijeg“ i „Iggy Pop“.

Pa da čujemo kako lavež zvuči danas, 14 godina nakon objave. Nije to teško, sve piše u ulomku zadnje priče prvog izdanja „Zabava za dokone djevojke“, koja pokazuje da nema slučaja, da je Olja Savičević bila zrela i poetički krajnje osviještena autorica, sposobna artikulirati poetiku istodobno literarno i programski, baš kako to manifesti često rade. Zapravo se radi o literarno zabašurenom metatekstualnom ulomku koji kaže:

„Ti si samo ljubomorna na likove iz filmskih priča! I iz pjesama. I knjiga – kažeš.

I potpuno si u pravu. Ali baš zato priuštit ću ti, baš kao i sebi, nezaboravnu avanturu. Idemo u grad, obuci se, uzmi ključeve mamina auta… Dobro, možemo i pješke!“

Hajdemo ga sada analizirati, pažljivo, dio po dio, jer u ovom ulomku manje-više sve piše.

Za prvu riječ „ti“, koja krije adresata, ipak moramo dati malo konteksta, opisati prosječno „ti“ zbirke, jer to iz ovog ulomka nije jasno. Pripovjedačica se obraća drugoj dokonoj djevojci, čija je dokonost doduše malo autoironična, ali svejedno, mislim da je i red da djevojke budu dokone. No, važno je to što su najčešći likovi ovih priča djevojčice i djevojke u razdoblju odrastanja, u razdoblju onih brzih promjena koje sa sobom nosi djetinjstvo i tinejdžerske godine, sa svim svojim rastom i pupanjem tijela, hvatanjem koordinacije pokreta i odluka i buđenjem seksualnosti. Kao takve, moraju odgovarati i proširenim socijalnim zahtjevima: onima atraktivnosti, sviđanja, nadmetanja u popularnosti, one žrtve su modnih diktata, dijeta i star-sistema. Govore u pravilu materinjim urbanim dijalektom i ne haju za autoritete. Ne mogu ne izdvojiti nekoliko rečenica koje su, kako to često kod Olje biva, lirske sentence, a ne bi bilo čudno da se pojave i kao grafiti, što se već događalo s rečenicama iz „Pjevača u noći“.

„…daj mi izvedi jednadžbu ljubavi, spajanje feromona i hormona“

„… i imat ćete neke druge oči, a ne te zanesene“

Prve tri rečenice sržnog ulomka jasno kažu da se tekst oslanja na filmove, pjesme i knjige. Obilje podataka na nekoliko tekstualnih razina to potvrđuje. Naslov zbirke nepogrešivo asocira na Štulićevu pjesmu „Ne prodajem nasmiješenog psa“, dok će se u mottu priče „Lijepa glad“ naći Depeche Mode (As your bony fingers close around me). Dalje će se u tekstu spominjati Haustorov „Shane“, Elvis, Billie Holiday, parafrazirati Caveova „Christina, the Astonishing“, povući će se čak uzgred i profesionalna teža artiljerija spominjanjem Rolanda Barthesa. Likovi će dobivati imena po likovima iz priča, pa će on biti Tom Sawyer, a ona Alisa iz zemlje čudesa ili Pipi. Pojavit će se i jedan Haklberi u knjizi.

Na važnijoj, žanrovskoj razini, priče će biti definirane i napisane kao noir („Vilma Gjerek…“), strip-priča („Z-majka u epizodi: fantomska gospođa Ukurcija“), mirakul („Zapanjujuća Kristina“), i najvažnije, priče ceste („Cesta, paviljoni“, „Djetinjstvo režisera filmova ceste“, „Poslovni put u Tamburu“) čijih motiva ima i u drugim pričama.

Rečenica „I potpuno si u pravu“ potvrđuje prožimanje fikcije, kojoj pripadaju likovi iz pjesama, knjiga i filmova, i fakcije. Prvi dio avanture se nalazi već u tom prelijevanju fikcije u zbilju, kroz vlastiti život živi se i umjetnost. Drugi dio doživljaja je u samoj avanturi, događaju, novom iskustvu. Umjetnost pojačava doživljaj zbilje i daje mu novi intenzitet, a tako ga i povratno oblikuje, umjetnički.

Pa kad smo već kod oblikovanja… Oljine priče ispisane su gustim rukopisom izraslim iz poezije − prije zbirke priča objavila je tri zbirke poezije − u njima cvate milijun podražaja, kolorističkih, olfaktivnih, svako malo detalji zaiskre u prvom planu… Zbilja, posebno interijeri su estetizirani, s neprikrivenom camp-simpatijom za malograđansku ikonografiju. Popisana je raskošna bižuterija mladosti: odjeća, nakit, šminka i druge modne sitnice, ali zahvat je i širi, likovi će se prisjećati i bakinih jela, minulih vremena.

Priče transformiraju stvarnost, a najčešće to čine pripovjednom strategijom kratkih pasusa iz različitih vremenskih slojeva u kojima se sjećanje pokazuje kao nostalgična i melankolična nepouzdanica, što će postati i jedna od tema kojima će se autorica opsežnije baviti u „Pjevaču u noći“. Tema povratka emancipirane i samostalne žene u rodni grad je također tema koja se pojavljuje u oba romana, a nalazimo je i u nekima od priča, baš kao i temu homoseksualnosti ili možda biseksualnosti, danu kroz naznake, suzdržano ispripovijedanu, u priči „Pederi“ i romanu „Adio, kauboju“.

Dio rečenice „tebi, baš kao i sebi“, govori o jednakosti i dijeljenju, a mladi su skloni i jednom i drugom, posebno dijeljenju, grupnom i ekipnom, družbi. U to doba individualnost stasava ali je još snažno obilježena, uglavnom generacijskim utjecajima, prijateljima i poznanicima.

„Idemo u grad“ govori o, također dominantnoj, urbanosti priča i gradu kao obećanom mjestu avanture. Prije svega, tu je neizrečen odlazak, odmetanje od roditeljskog doma i roditelja. Onda slijedi uranjanje u ponudu grada, u lavu novih ljudi, iskustava i odnosa.

„Uzmi ključeve mamina auta“ je vjerojatno ključna rečenica ove zbirke. Kao prvo, statistički odudara to što ključevi auta nisu tatini, nego mamini, a valja primijetiti i da je solidan stupanj depatrijarhalizacije već povijesno dosegnut. Kao drugo, ti se ključevi ne traže, ne mole, nego uzimaju, je li majka pristala na to, radi li se o uhodanoj praksi ili o adrenalinskoj krađi o tome ništa ne znamo. Po godištima dokonih djevojčica sudeći vrlo je lako moguće da se radi o još jednom prestupu, o tome da nemaju vozačku dozvolu jer su vjerojatno maloljetne. Kako pubertetski i rebelijanski! Uzmi ključeve od auta i spusti se u grad! Tko zna što nas čeka sad? Kako trese, lupa, udara!

Premda dokona djevojčica kaže „Dobro, možemo i pješke!“, gdje je važno vidjeti uskličnik, jer njih dvije budu li i pješice išle od uzbuđenja će hodati graciozno a sve u njima hopsati, ipak je to tek drugi izbor. Vratimo se prvom izboru, uzimanju ključeva automobila i priči „Djetinjstvo režisera filmova ceste“ gdje se kriju neke od važnijih rečenica.

„Na podnevnom suncu blistaju karoserije automobila, metalna glatka koža snažnih grla“, reći će autorica, futuristički impresionirana snagom, linijama i elegancijom automobila. Dalje će još reći, doduše kroz usta muškog lika, ali sve su te misli stigle iz istog duha „Vožnja je važna po sebi, to je sloboda“. I tu se negdje mozaik sklapa, uz nužne redukcije kristalizira temeljna figura zbirke.

Mlade žene, vozačice, u automobilima jure ususret svijetu, same, neovisne, slobodne, emancipirane sto na sat, mobilne i znatiželjne. Preuzele su volan sudbine u svoje ruke i krenule u avanturu. Možda je to nemoguća misija i avantura, ali tim bolje, to se cijeni, jer realno je tražiti nemoguće, kad si mlad. Tražiti i pokušavati nemoguće kao što je: nasmijati psa. To više nije puka avantura, nego av-av-avantura, uvijek novi doživljaj koji nude velike knjige poput ove zbirke, knjige na koje trajno rastu zazubice.

Kruno Lokotar

Moderna vremena