Regionalna pjesnička nagrada za zbirku poezije “Divlje i tvoje”

Obraćanje prilikom dodjele regionalne nagrade za poeziju “Risto Ratković” u Bijelom Polju u Crnoj Gori,:

Vijest o Nagradi „Risto Ratković“ za zbirku pjesama „Divlje i tvoje“ zatekla me na prekretnici, u trenutku preseljenja, doslovno između dva grada i između dva dijela mog života, također u ovoj 2020. godini prema kojoj bi se uskoro svijet mogao dijeliti na prije i kasnije. Ali, mislilim da je to – kada su ove pjesme u pitanju – i logično: taj rasjed, rascjep obilježio je i ovu zbirku i život koji je u nju upisan, a koji je uvijek bio između dvije strane, u kontrapunktu: između posvađanih naroda, između dva moja prezimena koja su se gledala preko nišana, između žena i muškaraca, Mediterana i Balkana, između stvarnosti i umjetnosti, između radničke i srednje klase kojima pripadam, između rođenja i porijekla, dalmatinskih uličica i bjelosvjetskih avenija, dijalekta i standarda, emotivnog i društvenog angažmana, između majčinstva i neovisnosti, feminizma i tradicije, i dakako poezije i proze. Te navodne nepomirljivosti za mene su uvijek činile sklad i one su za mene veliko blago, ali i ranjivo mjesto. „Divlje i tvoje“ je knjiga-šav na toj rani između mojih svjetova, ona je i pokušaj da se običnom olovkom premosti ponor između knjige i svijeta, da konačno spojim i obgrlim sve moje u drugima i druge u sebi.

Hvala čitateljicama i čitateljima koji su prigrlili ovu knjigu i uvjerili me da postoji pobratimstvo lica na Zemlji i da je ono itekako moguće kroz poeziju. Zahvaljujem žiriju koji je bio hrabar te srčano odgovorio na srčanost. Hvala i nagrađenom kolegi Dinu Burdžoviću na snažnoj poeziji i dobrom društvu, čast mi je i zadovoljstvo dijeliti nagradu s njim. Naposljetku, hvala Crnoj Gori, zemlji mog djeda kojega nikad nisam upoznala i koja je u ovom trenutku postala malo više moja, što nam je uvijek bila primjer da je bogatstvo u različitosti i prijateljstvu – i ja se svim srcem nadam da će tako i ostati. Sjetimo se da je netko negdje uvijek u manjini, da su i naši negdje “oni drugi” , da je drugi isto što i mi te da samo poštujući druge poštujemo sebe i štitimo zajedničku ljudskost.

Živimo u dobu velikog izazova i već dugo nismo tako otvoreno trebali poeziju kao sada, da nas u toj našoj ljudskosti i različitosti približi, da nam potvrdi da nismo sami. Moja vjera u riječi, u tihu, ali i glasnu silu poezije, još od djetinjstva nije ništa drugo nego uporna sklonost životu i ljudima, vjera u razgovor, međusobno prihvaćanje, povezanost.