PISANJE I TUGA
U zadnje doba, puno se govori o književnosti kao lijeku, pojavljuju se i književne ljekarne, a pisanju pripisuju terapeutska sredstva. Ako pokušamo zanemariti marketinšku stranu takve poetske farmakologije, preusmjeriti svoju bol, svoj emotivni višak, frustraciju, ljutnju, pretvoriti ih u umjetnost, dobra je stara stvar. U pisanju, kao i u čitanju, samo aktivnije, intenzivnije, sve proživimo na sigurnom terenu (navodno!), prekoračujemo vlastita ograničenja, tako kažu, tako i ja govorim polaznicima mojih radionica pisanja, uvjerljiva kao Mussolini na balkonu. Ipak, kao da se potpuno zanemaruje ona druga, tamna strana pisanja: pisanje koje nas udaljava od ljudi, pisanje koje nas vodi na mračna mjesta, u labirinte tuge u kojima je lako zalutati.
S tim sam se, usprkos dugotrajnoj praksi u spisalačkoj manufakturi i sama suočila prošle godine kad sam se lakomisleno upustila u istraživanje i ispisivanje života pretkinja preko čijih leđa su se prelamali ovaj prostor i ona vremena (kao da su ova dobra).
Kada sam se, prije godinu dana, izbliza suočila sa sudbinama žena iz obitelji: progonstvima, logorima, gladovanjem, nasilnom smrti njihove djece, kao i muževa, očeva i braće, nepravdom koja se neprekidno ponavlja, preplavila me olovna tuga, upala sam u stanje duboke i mučne melankolije. Iznutra, proživjela sam i njihove kalvarije i njihove havarije, trebala sam neko vrijeme da isplivam i pronađem sve svoje dijelove.
Tko zna što bi bilo da nije počela pandemija, to je u meni aktiviralo alarme za preživljavanje, a tada nema vremena za lamentiranje, pa mi je odmah dobro, jer mora bit – treba izvući djecu. (Majčinski instinkt je toliko jednostavan i neupitan da takvu silu „koja boga ne moli“ moraš poštovati i kada je njena demonstracija smiješna, a kamoli u krizi.)
Pisanje je uvod u tugu, treniranje tuge. Ako tu emociju displiniramo i razvijemo kao mišić, ona će dugo i strpljivo otpuštati svoju dragocjenu hladnu energiju. I kasnije će se, možda, čitajući netko na njoj i ogrijati ili opržiti.
Ali da bih opet sišla u te sobe tuge koju nosim u nekom stalno potiskivanom genu, koji katkad izdivlja, moram pronaći nešto usprkos: radost, veselje u njihovim ženskim životima punim potresa i tragedije, užitak. Toga je bilo. Opisati tugu bez radosti bila bi neistina, to nitko ne bi preživio. Osim toga i tuga se u tom kontrastu jasnije ocrtava i doima tužnija.
Nekad se ljutim na pisce uz koje sam se podizala, osovila. Zamišljam kako na primjer Bernhard ili Cioran, popovi beznađa, gledaju u gradski vrt pod mojim prozorom u kojem je preko noći procvalo bezbroj šafrana i pjeva puno ptica, oni u mojoj polufantaziji anticipiraju trulež. Nekad neodoljivo privlačno, meni to sada djeluje obijesno, taj adolescentski cinizam, nihlizam, gotovo nedozrelo. Jer da je život takav potpuni jad, nitko od nas ne bi napisao ni retka. A da je život potpuna radost ne bi za pisanjem bilo potrebe, išli bi svijetom i glasno pjevali.
ANONIMNA
Prilazim postelji moje prababe Marije, ona je otprilike mojih godina, ali već sasvim stara i umire, gasi se, preživjela je torturu u logoru na Molatu i smrti sinova u ratu, zapravo naravno da nije preživjela, od toga skapava; ona ne zna, ali možda sluti, kćeri koje će je nadživjeti umrijet će jedna slijepa, druga nesretna, unuci će pokopati svoju mrtvu djecu i unučad. Nakon svega, kosti joj ne leže uz muža, koji je kasnije oženio dobrostojeću segetsku udovicu, nego pokraj parka u zajedničkoj grobnici, pomiješane s kostima anonimnih, pod pločom na kojoj nema imena. Ali u međuvremenu, ali u međuvremenu bilo je svega, njihove ruke, oči, osmijesi, toliko sunca je u onoj našoj kući. Lako se grije kamen tih zidova, lako se grije tvoja ploča bez imena, Marija, dugo iz nje isijava ljeto. Prilazim tvom krevetu i stavljam ti usne na uho: Ne poznaješ me, ali ja sam odrasla pod tvojim krovom i znam te kroz druge koji su ostali iza tebe, starija sam kćer tvog najstarijeg unuka. Došla sam zapisati, došla sam ti reći: možda nije bilo uzalud, vršnjakinjo, taj život, netko pamti. Kako bilo, napisat ću ti ime.
OPIS PORTRETA PRABABE I PRADJEDA: MODA I NASLJEĐE
Sve se mijenjalo, osim ove prastare fotografije s vjenčanja prababe Marije Butir rođene Botušić i pradjeda Pave Butira. Sa zidova je sišao drvorez Lenjina, fotografija Josipa Broza Tita, vjerojatno je za prababina života bila i koja sveta slika koju je zamijenio goblen Mona Lise, pa je sišao i on, prošao je i period zagušljivih tapiserija, zidnih tapeta, šprucanih zidova, dalmatinskog slikarskog hiperrealizma, svaka moda – ostali su samo njih dvoje, naši kućni duhovi. Snažni, mladi, ponosni jedno na drugo, sve se to vidi.
Na fotografiji prababa nosi zlatan nakit starih kaštelanskih familija: kadenu na prsima i trepećalo u kosi, u ruci mala borša, nešto novo, trendi prije više od sto godina. Običaj nasljeđivanja bio je sljedeći: starijoj kćeri zlato, mlađoj kuća, sinovima zemlja. Sviđa mi se taj pokušaj rodne ravnopravnosti, nepostojeći u mnogim drugim krajevima.
Dugo sam mislila da je na stolu pokraj torta i čudila se tako neuspjeloj svadbenoj torti, tek nedavno sam shvatila da je šubara. Stari Kaštelani često su nosili šešire, ipak šubara, potpuno neočekivano, ne vjerujem da je to ikad ikome zatrebalo ni po buri. Ali, moda je moda.