RADIKALNA ISTINA
Kako pisati stvarnu priču u vrijeme društvenih mreža, fake newsa, post trutha i sl. Ne volimo mi književnost zbog stvarnosti, nego zbog onoga što je izmišljeno, zbog neke istine koja je nova. Vjerojatno izmišljanjem svijeta i jezika, nadograđivanjem istih, čuvamo obraz teksta od nekih banalnosti svakodnevnog života, od površnosti i trača koji poprima paranoidne crte i koji ponižava i čitatelja i pisca ako se istim bavi. Ali ponižava nas i precioznost, možda i neugodnije.
Od svih žanrova, kao onoj koja piše, najmiliji mi je roman, široka scena žanrovske slobode, na kojoj mogu biti hibrid koji jesam; tu sam intendant i sve uloge i rekvizit i svjetlo i pozornica i mehanizam koji podiže zavjesu.
Sve je to u nama, naravno, svaki lik, najgori, najmračniji, onaj kojeg jedva podnosimo; ubojica čuči u nekoj mogućnosti mene. Međutim, ako se zlom ponoru približim u tekstu, kad zaorem đubre procvjeta, kao što se ponekad može vidjeti na poljima u proljeće – procvala gnjojilišta.
Više od autobiografskog ili romansiranja biografije, trenutno me zanima dokumentarno, ali ne kao reportaža, a kamoli u historigrafskom smislu. Hoću da dokument bude tek početak, treba rekonstruirati, ne samo poslagati ruševine, na njima sazidati priču, čardak priča. Ono što sam pobrala, arheologija je intime, arheologija života žena: nakit, fotografije, pisma, recepti, poneka stara šalica, srebrenina, goblen, mlin za kavu, zlatan zub, ali i čahura, tetovaža, sjećanja na odrezane vrhove prstiju nekih pretkinja, zubne i grudne proteze… Ako opteretim tekst etnografijom, etnologijom, ako ga sputam među činjenice i artefakte, popit će sav šug; hoću da pređa svake priče bude usmena, živa, blebetava, kakva je i prelazila sa ženskog koljena na koljeno, jer beskrajne mogućnosti pričanja svesti na prepričavanje bila bi šteta. Ne zanima me teorija koja nije proživljena, čini mi se da što više znam, to više prezirem trendovsko podvođenje književnosti znanstvenim disciplinama, jednako kao i drvenom novinarskom diskursu. Eto, ajde, recimo da znam što neću, neću ništa šturo, ništa papirnato.
A što bih htjela? Radikalniju istinu, iako neobaveznu. To što mi je problem natjerati se, što sam zapravo kukavica, nije me ni ranije ni u čemu sprječilo.
Lako li je biti hrabar i lud među prijateljima. Ne imati potrebu svidjeti se, da te ne zanima dopadljivost (ali te zanima čitatelj!), to je prva sloboda, nepripadati je druga: samo solisti pjevaju solo. Zavoditi, zavesti pričom, jezikom, to da, to je već upravljanje vlastitim slobodama, vještina.
Kazališni režiser, jedan prijatelj, priča o postupcima koji glumce uvode u svijet nekog dramski komada, vježbe na rubu okrutnosti, držanje leda u šakama dok se izgovara određeni tekst ili pjevanje na sav glas u šumi. Kod pisanja je postupak drugačiji, iako je donekle slično:
Na Cvjetnom trgu, koji se u jednoj toplijoj večeri ispunjen ljudima povremeno pretvarao u Rivu, stojim i znam da bih mogla tako stajati do jutra, dok me tijelo ne izda. Jer zapravo sam cijelo vrijeme gore u šumi i pjevam ili urličem na sav glas, iako se čini da stojim na Cvjetnom ili na Rivi i u ustima držim led.
Plaši li te to, dobra dušo?
Plaše li te slobodni radikali?
NENAPISANI BROD
Brođenje na papiru slično je jednom snu koji sam ponekad kao mlada cura znala sanjati. Plovim Kornatima, obično sama, nekad u društvu, ima maestrala, digla sam flok i jedrim, ali – nema mora. Kako mora nema, moja barka klizi po žutoj ili crnoj ispucaloj zemlji među korijenjem otoka i škrapa, smuca se po pustinji arhipelaga. Pejzaž je impresivan, prizor je i u snu zanimljiv, a i sebe vidim odnekud izvana i jasno mi je da me to što mora nema i što jedrim na suhom, ne čudi, čak i ne zabrinjava previše.
Ali staviti na papir brod, a to znači iskrcati sve brodove na kojima smo plovili i sve veličanstvene i dosadne i opasne i mučne i nestvarno dobre plovidbe, čini se nemoguće. More mi izmiče kao u tom snu. Kao na javi, uostalom, gdje je naš brod pokriven nekom ceradom na suhom vezu u jednoj splitskoj luci, a cerada je puna kiše i suhih iglica i galebovih govana. Jadan brod, napušten od posade kao daleko obećanje avanture koju je toliko puta učinio stvarnom.
Taj i takav život, esencija, koji je bogatiji i jači od bilo kojeg teksta, ljetni život od luke do luke, od uvale do uvale, od praznika do praznika, bez brige, bez puno para, bez odjeće, prepunjen je snagom, preobilat je za priču i možda ga čak i nema potrebe pisati. Kao da veliku sjajnu pustolovinu koja se koprca i skače i izmiče, uzalud zauzdavam u neka slova, riječi, kao da je zatvaram u akvarij za zlatnu ribicu. Sedef s krljušti, perce s repa, neki detalj, onoliko mulja koliko se podigne kad trzajem iščupa busen morske trave, bit će mi dosta, dosta i previše.