VABLJENJE PTICA
Čitave prošle godine u Splitu išla sam na jogu, da ne zarđam skoz, pa sam, evo, čim su vježbaonice otvorile vrata upisala satove u Jurišićevoj. Kasnije obično budem bolnih mišića, ali dobre volje i na povratka preko Dolca, za pet kuna, kupim jedan cvijet u plastičnom pitaru: šafran, karanfil. Već ih se skupilo na prozoru, a otkako je došlo cvijeće stigle su i ptice koje sam ranije uzalud pokušala namamiti kuglama kruha obješenim u mrežice. Nisam ih htjela uloviti, samo nahraniti, jer lijepo pjevaju, i promatrati ih izbliza. Tek nakon mjesec dana, kad sam već zaboravila na taj obješeni kruh, one su se, s tim cvijećem u pitarima, pojavile. Sad te male ptice stalno dolaze, jer je u blizini prirodna volijera, raslinje među kućama u kojem se gnijezde, vjerojatno prepuno kukaca za hranu, a mogu se i sakriti od sokola koji vrebaju sa crkvenih tornjeva. Ujutro sjednem u kuhinju za stari stolić od tika koji je ljeti služio na brodu kao pomoćni rasklopni stol u kokpitu. Zovem ga „tepli stol“, jer je pod njim radijator i ujutro, u šest i nešto kad se obično budim, to je najugodnije mjesto u stanu, a možda i šire. Osim toga taj stol je navikao na toplinu, u vrelini ljeta, na krmi, bio je još topliji nego što je sada, grijan od ispod. Tepli stol, nikad prevruć, topla kava, promatram ptice, ptice gledaju cvijeće, cvijeće iz zavjetrine gleda u sunce ili kišu ili snijeg na Sljemenu, petnaest minuta, dok svi još spavaju, mjerkamo se prijateljski svijet i ja, a onda boj može započeti.
Jutros pronalazim neki tekst o rumunjskom kralju Karolu u Kaštelima u „Morskoj straži“ iz 1937., podatak koji sam tražila za roman. U istom časopisu nalazim članak o organizaciji mornarice u Trećem Reichu, rođendansku čestitku kralju Petru, poeziju peljeških mornara i pjesmu „Obred potapljanja biserja“ mladog Ujevića za kojeg odmah pomislim – nadam se da su mu platili koju kintu. Ali već se probudio moj sin koji bosonog ulazi u kuhinju i penje mi se u krilo, a nakon što ga spremim za školu, prebacujem se u radnu sobu, tako svako jutro. Jutros, ne da mi vrag mira, odlazim do „teplog stola“, liznem prst i provučem ga kratko s donje strane. Provjeravam je li na tiku i vidama ostalo lanjske soli. Kako inače znati?
BALANSI
Povucite čula, kaže instruktorica joge. I odjednom postajem svjesna papila s kojima kušam, ticala, pipaka, osjetilnog monstruma; sva su ta čula neprekidno načuljena.
Otpustite um, otpustite intelekt. Baš rado bi ih otpustila, mislim se, pokušavam ne misliti ni na što nego na vježbe. Nadam se da su drugi ljudi općenito pribraniji. Bojim se da je meni ovo nemoguće? Ali da, sjetimo se da sam ovdje zbog kralježnice.
Moramo postići balans, kaže. Tako ćemo se umiriti. A što ako se pretjerano izbalansiram, pa postanem dobar čovjek, netko tko kormilari po bonaci, mirna i spokojna osoba koja nikad ne plane i ne izgori, ali loša spisateljica? Odmah bih pristala! Namaste!
NAŠI STVARNI ŽIVOT
To je privremeno, ali zadnjih mjeseci živim uglavnom od poezije. Ne od književnosti kao posljednjih godina: od romana, književnih kolumni, kazališta itd., nego baš od poezije. Poezija hrani i oblači moju djecu. Dogovor je takav, on će račune, ja ću hranu. To mora biti dobra hrana kad ima novaca, a maštovita kad nema.
Ljudi često pričaju da bi govorili, a govore da je nešto nemoguće, jer nisu probali ili im nije pošlo za rukom.
Ako promislim i vratim film, nikada nisam dvojila, pričala sam da ću ovo raditi još školskim prijateljicama. Kad imaš petnaest, dvadeset pričaš takve stvari, ali nevjerica nastaje kad ih u četrdesetima živiš. Kao da se ne smije živjeti svoj stvarni život. Stvarni, koji je trebalo samo sanjati, jer tako u nas ljudi žive. Uz sav rizik, pa i financijski, ovdje živjeti od pjesma i priča – to ipak jest neki balans.
POSJET RUMUNJSKOG KRALJA
Dobijem nekidan ponudu iz poznatih novina da napišem tekst na temu aktualnih događaja vezanih uz Harryja i Meghan. Ali s koje god strane okrenula tu priču, izgledala mi je trivijalno i lažno, kao i čitava ta monarhistička besmislica, vremena nisam imala pa sam rekla ne.
U isto vrijeme bavila sam se, za roman, jednim kraljem iz prošlosti, rumunjskim kraljem Karolom Drugim koji je također poznat po skandalima, a zbog burnog ljubavnog života imao je peripetija unutar kraljevske porodice. Ali njegov život zaljubljivog kralja, političara, pustolova, vojnika djeluje kao punokrvna priča za razliku od ovih današnjih prenemagala. U prošlosti je ta stvar s kraljevstvima imala i nekog pokrića ili bar djeluje autentično ili romantično; iako, tko zna, možda jednom netko bude na isti način romatizirao i današnje kraljevske fićfiriće, možda će mi neka unuka ovim tekstom natrljati grobno mjesto.
Istražujući posjet Karola Drugog Splitu, Solinu i Kaštelima, u vrijeme djetinjstva moje bake, naletjela sam i na Karlola Prvog, a što je puno važnije, na kraljicu Elizabetu, koja je poznatija kao pjesnikinja Carmen Sylva, ona po kojoj se zove šetnica u Opatiji. Danas bi je nazvali višestruko nagrađivanom pjesnikinjom, kao da je književnost sportska disciplina. U svakom slučaju, to već je početak priče koja će biti zanimljiva koje stoljeće, o kakvoj bih voljela čitati, a možda i znala pisati.