Zbogom,  Šnajderice

Do nedavno to je još bila, ali obična smrt više nije vijest.

Kad su počeli umirati ljudi koji su istkali naše živote (kako lijepo kaže Meša Begić u svojim „Pismima iz Paname“), počela sam se pitati što je umrlo s tom određenom osobom, što je s tim čovjekom nestalo s ovoga svijeta?  I početak kakvih stvari ili vremena navještava kraj života tog određenog čovjeka?

Što li je navijestila smrt krojačice, šalturice koja mi je sašila sve haljine, hlače, jakne i suknjice? (Recimo da se zvala Stanka, a znali smo je kao Šnajdericu Stanku.) Svijet modnih kreatora i modnih mačaka već je stara stvar, mora da smrt  krojačice navještava nešto drugo što će mi se iznenada i bez pompe razotkriti kad bude vrijeme, kao i obično.

Okružujući moje nezrelo tijelo hladnim oružjem malih pribadača, ona je provela sate omotavajući me tkaninom, da me pritom samo jednom bocnula iglom u debelo meso. Mislim da je to bilo namjerno, da postanem svjesna opasnosti, da se umirim.

Foto: Stanislav Habjan

I bila sam mirna, stajala sam na verandi kroz čije su prozore provirivale bujne ruže i hortenzije i potajno se molila nekom dječjem bogu da igla zaobiđe moju kožu, a gospođa je, uvijek naviklane glave i s nekoliko pribadača u ustima pentala i teško disala oko mene.  Ali bila je strpljiva, dodir joj je bio blag i znalački. Rekla bih da je voljela svoj posao, ali ga je pomalo mrzila raditi, kao i većina nas.

Kasnije, došli su drugi krojači koji su mi ponešto krojili i prekrajali, šili, neki od njih i spretniji i kreativniji, a s vremenom – sve se više prelazi na konfekciju.

Šnajderica Stanka, praveći za mene odjela u kojima sam rasla, svaki put mi je iznova uzimala mjeru. Već odavno ne znam i ne marim za mjere, s vješalice uzimam M, srednje rješenje i  tjeram dalje, bez preciznosti, linijom manjeg otpora, dok me konačno netko mudriji lagano ne probode iglom da se i probudim i umirim.

Zašto se krojači ne zovu šivači? To sam je u ono doba htjela pitati, ali uvijek se činilo da će za to biti dovoljno vremena.

Mustra

Bila je u susjedstvu naše Šnajderice, s druge strane hortenzija i ruža, jedna koja se zvala Božica i išla je neko vrijeme sa mnom u razred.

Za nju je Stanka govorila da je “prava mustra”.

Kako je mustru spominjala i u drugom, zanatskom kontekstu, kao uzorak, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što znači: „Ona je mustra. A ti? Nisi ti mustra, draga moja.“ Pri tom bi ozbiljno škubila usta i vrtjela glavom.

Iako sam saznala da mustra nije ništa pozitivno, u tim trenutcima bilo bi mi krivo što, eto, nisam mustra. Rekla bih drhtavim glasom: “A ne znate vi mene!“

Ali Stanka Šnajderica bi, zabadajući pribadače oko mojih ukočenih nogu ili ruku, odvratila: „Ts, a nisi, nisi. Sve ja vidin. Nisi ti mustra, draga moja.“

A ja sam gordo stajala, sapeta tkaninom, gutajući svoj jad, dok ona zanesena poslom ništa nije primjećivala ni od mog jada ni od moje gordosti, ni od mog potencijala mustre.

Tečaj krojenja i šivanja

Kćer i ja, svaka u svom radnom prostoru. Naš novi stan još nema unutrašnja vrata pa pazimo da ne smetamo jedna drugoj.  Radim u svojoj, ona studira iz svoje sobe, preko Zooma. Svi ti studenti, po cijelom svijetu, sada studiraju iz svoje sobe, sami. Boli me srce zbog toga, zbog nje.

Fakultet sam upisala 1993. u Zadru, rat je još trajao, ali to nam nije smetalo da budemo mladi i ludi i da se neprekidno družimo. Ljudi misle da sam patila, jer bio je rat i bilo je više nego ozbiljnih razloga za to. Ipak, istina je da sam se uglavnom jako dobro zabavljala.

Prije nekoliko tjedna kćer je došla na ideju da upiše tečaj krojenja i šivanja s još petero mladih ljudi u stražnjoj sobi male pozamanterije na Trešnjevci gdje svatko sjedi za svojom šivaćom mašinom. Rekla sam: „Sjajno, napokon će nam netko znati prišiti sve one otpale botune!“ Nabavila je pribor: pribadače, igle, krede, metar, škare…  Zadovoljna je, smišlja što će sašiti, vadi mustre.

Vrijeme je da joj nabavim najšarmantniju šnajdersku patchwork priču ikad, Dubravkinu „Šteficu Cvek u raljama života“. Kako sam se smijala kad sam je čitala prvi put u čitaonici Znanstvene biblioteke; knjižničarka me dva-tri puta upozorila da se stišam, ali nije to bilo jednostavno –  stišati se, jer imala sam devetnaest godina,  kao moja kćer sada.