PLES, PLES, PLES
Izgleda da bi čitavo jedno poglavlje romana koji sad pišem moglo biti posvećeno plesu i plesnjacima. To nije neobično: u razgovoru s kćeri zaključujem da ni nje ne bi bilo da nema plesa i plesnjaka, jer su se tamo upoznali njeni djedovi i bake, s obje strane. Plesali jednu večer i ostali zajedno čitav život. Kad bih bar mogla čitavu knjigu samo o tome napisati, kao muziku za ples, ali ta priča ne bi držala vodu, falilo bi joj istine. Često sam čitajući knjige ili gledajući filmove o teškim sudbinama u teškim vremenima znala priželjkivati da se radnja zaustavi na onih nekoliko stranica ili kadrova kad je život lijep, miran i dobar, ispunjen – i traje. Da priča utone u tu saunu bezbrižnosti i radosti dobrih godina, bez da je u sljedećem poglavlju raspori neki rat ili bolest, smrt ili rastanak.
Moj otac je jednom bio izvrstan plesač, ali kasnije invalid u kolicima. Ipak, kad ga se prisjećam, želim se prisjetiti i mladića s plesnjaka kojega nisam upoznala, u smeđim ljetnim hlačama i narančastim čarapama. Plesali smo puno, cijelo moje djetinjstvo. Svi smo plesali, često kad se sretnemo i danas zaigramo u taktu, ne znam je li to kod drugih tako. Sestra je bila izvrsna plesačica, ja opuštena, ali prosječna, uvijek sam joj zavidjela na tom daru, njena kći, eto, završava plesnu akademiju. U ušima mi zvone omiljeni plesovi mojih roditelja kao najveselija pjesma: twist, shimi, tango, cha-cha-cha, fokstrot, charleston…
Pokušavam pronaći više podataka o plesnjacima u Dalmaciji, o tome su pisali lokalni kroničari, a objavljivali mali mjesni ili otočki izdavači, često narodne čitaonice ili turističke zajednice. Pravo narodno blago u tim zbornicima: povijest turizma, sentimentalnog i seksualnog odgoja.
Evo i jedno živo prisjećanje moje svekrve Ljubice, profesorice engleskog i francuskog jezika u mirovini, na korčulanski plesnjak 50-ih godina prošlog stoljeća koji su oni tada zvali čajanka.
ČAJANKA
– Bila je čajanka. 29. siječnja 1955. u Korčuli. Roditelji su sidili okolo i gledali u nas ka da smo na bini. A mi mladi smo plesali, meni je to bilo puno drago.
I on ti je posla jednoga Milata da me rezervira. Bi se pripa, ni mu bilo lako. Ni on bi jedini, puno je momaka tilo plesat sa mnom, ali doša je taj mali Milat i reka: Slušaj, sad nemoj s nikin plesat, rezervirana si, doće jedan po tebe. Čekaj pa ćeš vidit.
I ja san tako sidila, prvi ples, drugi ples i onda mi je dodijalo – da rezervirana, mo’š mislit, pa neću ja tu cilu veče sidit. E, onda se mora pojavit.
Plesali smo i on je izvadi ovako sliku iz žepa, i reka mi je: Znaš li što je ovo? Ja san vidila da san na slici ja, ali san pitala: Ma što, što? A on je reka: Glava od kupusa. I spremi je sliku. Ma zamisli: ni duhovito, ni pametno, ni pristojno. Ništa. Ja ne znan kako san se za njega zalipila.
– A je li tebi bilo drago kad se baš on pojavio?
– Je, kad se pojavi bilo mi je puno puno drago. Bi je najlipši od svih. Crne oči. I s njin je isto tilo plesat puno cura. Ali on je bi uporan kad san ja u pitanju, to mi se sviđalo.
– I tako ste počeli.
– Je. 29.siječnja 1955. Ja san ovako mala pa me pojubi u čelo. Ali onda sam prikinila s njin na dvi godine. Nisan ga tila ni vidit ni čut. Evo što se desilo, on je poša na fakultet. Milata je nagovori da me špijunira, di san, s kin san, što činin. Zamisli budale. Milat je stalno hodi za mnom i sve njemu govori.
– Bio je ljubomoran.
– Je, bi je puno ljubomoran, a to mi se uopće nije sviđalo. Neće on mene kontrolirat. I ostavila san ga. A onda je on u te dvi godine propa sve ispite, ni moga učit, bi je izgubi godinu. Ja san mu rekla: Kako možeš bit tako slab, to znači da si slab, da si budala! Istinu san rekla.
– Ipak ste se pomirili i ostali zajedno pedeset godina.
– Pedeset godina?! Ma ne, ma kakvi…Šezdeset i šest je bilo pri nekoliko dana. 29.siječnja 1955. Ili januara. Ali ja uvik kažen dvi manje, šezdeset i četri, jerbo mu one dvi ne računan.
