PRIČE SA STUBIŠTA
Laste 1
Prvo smo primijetili zemlju, mahovinu i travke po stubištu. Previše je nereda da bi se svaki dan sve to donijelo na cipelama ili na šapama.
Onda sam ih čula u hodniku, cvrkut koji je znao ozvučiti nebo tamo gdje sam odrasla. Polako sam otvorila vrata i na reflektoru u hodniku zgrade, u najudaljenijem uglu gdje je fasada otpala od potresa, ugledala dvije male brze ptice koje grade gnijezdo.
Odletjele su kroz prozor na podestu, prepala sam ih, ali vratile su se uskoro. Vratile su se bezbroj puta u danu, sitne i raspjevane, svaki put s jednom slamkom ili zrnom zemlje u kljunu – većina im građevinskog materijala završi na podu, na katu ispod, pokraj susjedinih vrata.
N. kaže: A šta će lastavice, ali imaju ruke za inkartavat.
Susjeda M., kad smo joj rekli da to pred njenim vratima prljaju laste koje se gnijezde na reflektoru, rekla je: Pa to je divno! Divno!
Valjda ptice znaju što rade i zašto se ovdje gnijezde. Moramo paziti da prozor u hodniku ostane otvoren do jeseni.
Uskoro, prestale su se plašiti i počele spavati na starom reflektoru iako s njega klizi i raspada se svaka ideja o gnijezdu.
Biblioteka na stubištu
Kad se moj sin urličući spušta niza skale, kad Špiro laje na male bijele pse u zgradi, ali i na njen štap, ona kaže: Pa to je divno! Očima se smije, ispod velikih naočala.
Ne znam puno o njoj: recimo, ne znam koliko godina točno ima, ali znam da je radila na Katedri za indologiju i da je već neko vrijeme u mirovini, nema obitelj, stanuje sama i često prima goste. Kad ide u šetnje, stubište je okupano mirisom njenog parfema. Jedan dan je kod rođaka, drugi u nekom lokalnom restoranu na ručku, redovito na razgovoru s prijateljem na štekatu omiljenog kafića…
Dala mi je artičoke, a ja njoj kolač od jagode, ona meni burek koji je pekla sa svojom gošćom s Kosova, ja njoj marmeladu od korčulanskih naranči koju kuha moj svekar, ona meni bakalar i uskršnja jaja i igračke iz kinder jaja, ja njoj kaštelansko maslinovo od obiteljskih maslina, ona meni indijske i afričke suvenire, ona meni tajanstvene kutijice i udobne tunike, ona meni zanimljive priče sa stubišta, ona meni praćenje nekih mojih medijskih pojavljivanja i preporuke knjiga taksistima koji čitaju, čak i radost zbog toga, ona meni čizme za kišu kad šetam psa u Ribnjaku…
Ah da, ona meni ima puno više dati, zna. Ponekad joj ponesem torbu s namirnicama do trećeg kata, kad se sretnemo na ulazu i nastojim ne žuriti previše, nikada nisam bila od susjedskih ćaskanja, ali učim.
Nakon ožujskog potresa, kad joj se srušila kućna biblioteka (ipak respektabilna biblioteka, jedne žene koja je vidjela svijeta, profesorice u penziji), odlučila je velik broj knjiga donirati matičnom faksu. Ali zbog korone, letargije, čega li, već mjesecima nitko ne dolazi i tako, na putu od ulaza u zgradu do stana na najgornjem katu, imamo stubišnu biblioteku: od Severove poezije i krvavih behara zaboravljenog pjesnika iz Bosne, brojnih knjiga o kulturi i porijekla Roma, rječnika i pravopisnih priručnika, raznih povijesti i povijesti umjetnosti, rijetkih izdanja i starih hitova, beletristike i publicistike na nekoliko jezika. Knjigu u prolazu uzmem, obrišem prašinu, posudim, pročitam, vratim… ne govorim joj o tome.
Imamo druge teme: ono kad je na motoru obišla Indiju s jednim vrlo dragim prijateljem, i kako joj pomalo fali Indija u koju je nekad putovala svake godine.
A danas je isto lijepo, kaže, znate kaj, bila sam na plaži s prijateljem, na Iblerovom trgu, ispred kafića More.
Laste 2: košara za kruh
– Nisan oka sklopila. Ove naše laste, isprid vrata. Jesu one upće laste?
Šta ako ženka snese jaja pa završe po podu, ka i ovo njihovo gnijezdo razasuto.
– Kako nisu laste? Pa vidiš ih. Imaju lastin rep.
– Ali, laste prave drugačija gnijezda, one su poznati graditelji, najbolji. I prave ih u kantunu.
– Možda se radi o materijalu, možda im u Zagrebu nije dostupan isti materijal ka u Dalmaciji. Ali, stvarno, jadne, ža mi ih je, ovaj reflektor s gornje strane ima oblik stošca i sve im klizi na pod.
– Ja sam mislila da ptice znaju šta rade, da se rode s tim.
– Ovima ne ide.
– Ove su ka mi. Našli stan pa im ga potresi ruše.
– Ali uporne su… A sve im pada po podu. Ovo neće ić.
– A šta ako panično grade gnijezdo jer moraju položit jaja?! Ne bi ja brisala kajganu s poda. To bi bila katastrofa. Poduzmimo nešto, oćemo li?
– Kako, jebote, da dođeš do onog mjesta poviše reflektora moraš bit ptica…
Ali pametni ljudi su izmislili avion, a nas dvoje lebdeću košaru za kruh, u koju smo sa stubišta skupili raspršeno gnijezdo za dvije laste kojima gniježđenje nikako ne ide i koje su jednog dana sasvim slučajno, kroz prozor hodnika, uselile u našu zgradu, pred vrata stana.
