Pula, strašno mjesto
U Puli me, na Sajmu, uvijek me spopadne osjećaj da ovaj grad zadržava duh onih koji su u njemu s nama boravili. Predraga, Dašu ili Alema, ponovo sretnem samo u Puli, na drugim mjestima ih još uvijek uporno nema.
Tu su i ostali prijatelji, oni živi, ali i njihove prilike, dok klize gradom, sjaje vanzemaljski, odjednom ih vidim i izvana i iznutra, razveseljena time koliko im pristaje proza i poza, vrijeme i mjesto, povijest i budućnost, odijela i haljine. U sitnim satima izlazimo iz Makine, tražeći put ili taksi, a noć je slična papiru, svaka se riječ upisuje pa i ona pijana.
Pula je ispunjena čežnjom s ruba svijeta, i takva čežnja ne pripada kontinentu, ali ovdje je jača nego na svim drugim mjestima na kojima sam boravila. Melankolija – i pomisliš na more, na periferiju… Ovdje ćemo se, na kraju našeg svijeta, jednom svi sresti.
Signali grada bljeskaju intenzivno pa u sebi žmirkam: gotovo umirem, gotovo oživljavam. Uzalud tražim prekidač da je ugasim, Pula je ono strašno mjesto na kojem ljubav biva uzvraćena. Kad odem u Pulu, zaljubim se, kad od straha ne odem u Pulu, pošalju mi nagradu po nekom kolegi.
Hvar nas je pohvario
Kad sam u Hvaru bila zadnji put, jedan se naš prijatelj probudio u šest sati i dugo nije znao je li šest ujutro ili šest popodne, jer nije bilo razlike između jutra i večeri, danomice buljuk i tulum golog i rutavog nabrijanog naroda koji pleše i ispija koktele i ne spava nego se samo obnavlja i ponovo puni. Meni to zapravo nikad nije smetalo. Neke nas stvari i mjesta možda pokvare, ali Hvar nas samo pohvari, a to je velika razlika.
Tko hoće mir, taj ga na otoku nađe.
Ovaj put, na Festivalu europske kratke priče: drugarstvo koje nam je falilo više nego što smo znali i miran otok, za nas koji čitamo priče, pjesme i za one koji ih dolaze čuti, a ima ih dosta. Ovo je rano ljeto za njih, otočane, pa neka napokon malo kulturnog blagoslova, zaslužene pažnje.
Nakon čitanja, prilazi mi žena, Hvarka nestvarno bijele kose i priča mi kako je nekad davno njena prijateljica Ankica donosila moje rane pjesme u firmu Cestar i tamo ih čitala u kancelariji. Vrhunac karijere, a pojma imala nisam.
Jedan par starijih ljudi iz Hvara, pričaju kako su jedne godine u Veloj Luci u Kalosu upoznali mog pokojnog oca, pa su me došli čuti i pozdraviti. I tad je, s troje znanaca za koje nisam znala, ono izgubljeno došlo na Venerandu, i otac je svratio.
Dani sunčani, noći vedre, ljudi isto; samo su Senkove oči tužne, ali pamtim kako je kad svi odu, a ti ostaneš, pa se ne pitam. Svi u Zagreb, neki u Split, on na Vis. More, periferija, onaj rt na kojem te mareta i melankolija pljuska dok se ne izližeš od upotrebe. Drugi uzdišu za tvojim životom, ali – ne žive ga. Da se sve može objasniti, nitko ne bi bio pisao, nitko čitao. I da barem možemo biti odjednom na više mjesta. Opet nitko ne bi čitao ni pisao, ali da barem!
Na povratku, u katamaranu, sjetim se Aljošinih riječi kad me u Puli na „Doručku s autoricom“ prozvao za ovisnost o dopaminu, i mislim se, tako je kako je, ovo je ovisničko srce trenutno okej, zahvalno dobrim dilerima, dilericama i namireno galonima dopamina.
Već sutradan, past ću u krevet i bolovati nekoliko dana. To je tako postfestum, vrućica i vitamini.