MATERINJI JEZIK, MATERIN JEZIK, JEZIK SIROČE

Majka i ja navodno pričamo različitim jezicima. Koji je onda moj materinji jezik, onaj na kojem pišem svoje knjige? Je li to jezik bake, očeve majke, je li moj materinji zapravo jezik mog oca? Ne, ti odgovori nisu dovoljni, jezik kojim pišem je gusto tkanje, biljac pod kojim spavaju preci: njihove pjesme, sevdalinke i kancone, njihova prerezana grla. Teško je biti pisac u zemlji u kojoj je jezik banalnost, pitanje politike. Moj jezik se prelijeva, njemu je uistinu svejedno, on je tekuće zlato, kanalizacija u portu. Ako već od mene prave budalu, ne mogu to učiniti s mojim jezikom, on je argument, ujedno dokaz činovničke ludosti, smiješne i strašne akademske podlosti i, u najboljem slučaju, nedostatka sluha.

Pjesnik Ocean Voung u svom autobiografskom poetskom romanu „Na Zemlji smo nakratko predivni“ jezik svoje majke naziva jezikom-siročetom. Njegova majka je bila siroče, bez oca, stoga nepismena. Oceanov roman je pismo nepismenoj majci.

Žena na drugom kraju svijeta, sličan soj, samo pismena, mati, učila me svoj jezik-siroče. Dala mi je ije i je, dala mi je č i ć, rečenicama spontanost, mekoputnost i toplinu, sintaksi zalihost i škrtu disciplinu, ritam gluhog kola i otkosa, naučila me riječima koje režu bez da se podigne ton i zasmijanosti, neposrednijem smislu za humor koji je donijela iz svog kraja. Melodiju i timbar (žuč,cukar), dali su Sredozemci otac i baka iz plemena starosjediteljica i drugi, treći ljudi. Moj jezik, kao i jezik mnogih koji su rođeni na području Jugoslavije,  kompilacija je svojih varijatni, registar glasova – i pravo pravcato balkansko kopile. Neželjen, neodgovoran, slobodan isključivo u rukama slobodara.

A ova je priča/ulomak iz budućeg romana jedan od bezbroj jezičnih argumenta nas kopilana u vlastitom jeziku:

JABUKE

Odmaralište za ratnu siročad u zgradi Nadbiskupskog sjemeništa, Split, ljeto 1955.

Djeco, zdravo! Zdravo, zdravo, zdravo!

Djeco, prijatno! Hvala, također!

Djeco, laku noć! Lako noć, drugarice učiteljice ta i ta, lako noć, druže učitelju taj i taj!

I prođe još jedan vrući ljetni dan – dan kad je Marija na Bačvicama naučila plivati! A sad tišina, spavanje.

Prevrtanje, uzdisanje. Vruće je. Štucanje.

Kad netko štucne, Marija vikne: Odžak-majka! I to izazove nove valove smijeha.

U sobu uđe drug voditelj i grakne: Šta je smiješno da se i ja nasmijem? Da čujem!

Disciplina, disciplina, disciplina. Kultura, fiskultura i higijena.

U sobi u trenu zavlada muk, da vrha je ispuni san djevojčica štićenica, a nad tim snom bdije čitava FNR Jugoslavija.

*

Pred jutro, prije nego otvori oči, Marija pokušava produžiti san pa zamišlja selo i kosce. U polusnu prvo zamisli scenu u kojoj izranja kroz lišće lijeske, a zatim izlazi iz šume i prelazi livadu, a zubima drobi trpke nezrele lješnjake kojima je natrpala košulju, još mekane opne.

Ona zna, kraj je jula i sad su planinske livade u zrelom cvatu. Šumska prženica, majčina dušica, iva, lipica, djetelina, tetrljan, divlji planinski luk i drugo bilje. Uskoro će pčele pokupiti nektar, zatim će kosci podšišati cijelu udolinu, onaj travnati brijeg koji se penje prema vrhu planine, a na kojem je uvijek neka lisica ili jelen u izvidnici, i djeca će praviti samar od trave za konja koji se zove Mrkov, a mogao bi se isto tako zvati i konj. I ona će biti tamo s njima, kući, napokon. Netko će je ugledati prvi i razglasiti. Svi će izaći pred nju na Armen i reći kako je preplanula Maša i kako je narasla i kako joj je crna kosa posvijetlila od sunca i sada je u njoj poneko crveno pero, a ona će iz torbe izvaditi jabuke. Tri tjedna ljetovanja, dvadeset i jedna jabuka. Ako pojede pet, to je šesnaest. Jabuke leže u torbi pod njenim krevetom: tri žute, pet crvenih, šest zelenih. To je popodnevna užina: kruh, mast, šećer i jabuke. Baš dobro živi. Dobro jede, u dječjem domu i ovdje u odmaralištu ima sapun, vodu, sve, kupa se u moru, naučila je plivati. Pa zašto onda? Tako velika tuga? Zašto sam ja tako tužna? Pitala bi neku od djevojčica iz sobe, ali je sram. Nekad se noću čuje kako prigušeno jecaju u jastuk. Onda se jedna koja se zove Vera i ima četrnaest godina digne iz kreveta i „jebe im oca“. Dojuri i namlati ih, počupa,  da imaju razloga plakati – i ne smiješ pisnut nekome od voditelja.

Marija ujutro vadi jednu po jednu jabuku iz torbe i broji. Ali jutros ih nema, netko je počistio sve jabuke, u torbi je bio tek jedan drveni češalj za koji se danima pitala gdje je.

Pribere  se – izbroji do sedam, jer je pet premalo, uputi kroz duge hodnike u kojima su pod visokim secesijskim stropovima zaostale sve one pričesti mladih sjemeništaraca – o tome Marija nema pojma, o religiji, o secesiji, ali naslućuje spokoj prostora i njegovu strogost koja je strogost muških roditelja, pravila umjesto pravde, ali svejedno solidnost, sigurnost – i kuca na vrata jedne od učiteljskih soba u odmaralištu.  Voditelj Bradarić Ljutko, podvikne naprijed i ona, kročivši u sobu, ugleda na stolu svoje jabuke.

– Izvoli, seko!

– Druže učitelju voditelju smjene, moram da prijavim – neko mi je ukrao jabuke.

– Opet jabuke! Kakve jabuke?

– Evo ove jabuke kod vas na stolu. Prepoznajem ih! To su od moje užine. Dvanajst jabuka točno, jedna fali. Jeste li je pojeli?

– Ove jabuke? Nisam pojeo.

– Ja ih skupljam da ih ponesem kući, naše su jabuke male, kisele i crvljive, tlo im ne odgovara. Šljive su odlične, kruškice, one male, slatke, ali jabuke, nikako.

– Maloprije je jedna štićenica donijela ove jabuke meni, kaže da ih je našla.

– Jest, našla ih je u mojoj torbi ispod moga kreveta! Eto đe ih je našla. Koja je to? Molim vas, recite!

– Vera Ćulibrk.

– Pa Vera, ‘ko će drugi. Ona nas tuče, druže učitelju. Ona nam ne da plačemo. Ali neću je tužiti. Samo vi meni dajte natrag moje jabuke.

– Pa moramo je kazniti, ne može se krasti, kakav je to način. Vi ste djeca palih boraca, mora da budete primjer drugoj djeci.

– Nije moj otac, nije išao u rat. Sakrio se, tako kažu.

– Ajde, šuti, jadna ne bila. Ko te šta pita?! Manjka onih što su uzeli uniforme, jer su tako u selu. Tvoj je otac poginuo časno – da bi prehranio svoju djecu. Žrtve ima da se poštuju. Je li tako?

– Tako je druže Ljutko …

– I jezik za zube! Odmah ćemo kaznit  Ćulibrk Veru, a ide joj i ukor pred isključenje iz doma, nek ponovi jednom i odmah ćemo je liferovat u Livno.

Marija šuti, gleda kako se iza tanke zavjese bijeli već usijan komad neba kroz čemprese, javore i pinije u širokom prozoru. Skoro pa može namirisati more. Taj prozor je, odoka gledano, duplo širi, a i viši od vrata njene rodne kuće.

– Znate šta, druže učitelju, ja sam to izmislila.

– Kako sad izmislila?

– Izmislila, jer mi se jedu jabuke pa da mi date.

**

Ni pola sata kasnije, dok su svi ostali na kupanju, Marija i Vera, jedna u jednom druga u drugom kutu sobe, za kaznu kleče na grahu.

– Ej, ti, mala, Odžak-majka. Slušaj me dobro! Jebaću ti ćaću!

– Nisam ja ništa rekla, Vera, sama si se odala.

– Oću, oću. Čim izađemo. Krv ćeš pišat! Jebem li ti ćaću!

– Ako mu nađeš kosti, obavijesti me.

– A šta ti, bolan, misliš, da je ovo engleski internat. Svi su nekoga izgubili, neki i oba roditelja. To je rat, gospođice moja, tako je kako je, najviše mrzim plačipičke. Koje vajde od toga?! Svi se loše osjećaju od vašeg cmizdrenja.

– Zašto si mi ukrala jabuke?

–  Nako. Zbog šege. Danima te gledam kako skupljaš ko neka krtica, skuplja ona, skuplja. I u domu si ih skupljala, vidjela sam te.

– Skupljam i šaljem mami, kad smo u domu. Ona ide u Odžak jednom sedmično i tamo preuzme moje pismo i paket.

– U, kako slatko, povratit ću. A zato je Odžak-majka, šta ne reče. Budalaština.

– Nije budalaština. To je čarolija.

–  Ja ti čarolije, sestro mila.

– Sama sam je smisla, kad netko štuca, ili kad ja štucam, kažem Odžak-majka, jer pomislim da je to mama taj tren na pošti u Odžaku i mene spominje.

– A jesi ti pravo luda, mala. Boli li te?

– Šta?

– Taj grah pod koljenima, boli li te, žulja li?

– Jašta nego boli. Žari ko đavo.

Vera promasira koljena, pa se nasloni na zid:

– Kukuruz je gori, a najgora so. Slušaj ti, kako ti ime, Mašo, sjedni kraj mene. Ako čujemo vrata, brzo se vratimo na grah. Ne brini.

Ali Marija brine.

Vera ima široko lice puno pjega i oči ispod žutih trepavica koje smjeraju nešto, u svim smjerovima, to je hrabri, Verina prepredenost, ravnodušnost.

Vera pokupi grah s poda u šaku:

– E tebi je ko i meni, jaranice, gra usrano pao, ali nikad ne znaš šta te čeka. Možda se iznenadimo. Sada ću ti gatati.

Zatim protrese i porazbaca zrna graha po podu pa ponovi pa opet ponovi, pogleda Mariju u oči i držeći je za ramena, kaže ozbiljnim glasom:

– Pažljivo slušaj i u glavu zapiši! Imat ćeš muža i kuću ovdje na moru. Imat ćeš kćeri, dvije. Volit će te muž.