PISMA JEDNOSMJERNO
Kad pisma čitamo bez uvida u odgovore adresata, nadopunjavamo ih na svoj način, tako na licu mjesta od stvarnog dokumenta postaju fikcija. Mislim da sam to prvi put vidjela u romanu Siri Hustvedt, ali moram provjeriti, kasnije sam čitala i sakupljena Flaubertova pisma te škrto, ali dragocjeno dopisivanje Vincenta van Gogha u grafičkom albumu Danijela Žeželja. Sigurno je bilo još toga, ali ove tri knjige sam dobro zapamtila. Gdje je tekst nepotpun, nedovršen, gdje nema odgovora, ima prostora za priču.
Niže je nekoliko mejlova koje objavljem jednosmjerno; na koje sam odgovorila ili koje sam poslala zadnjih dana, a vezano uz budući roman i dnevnik koji će, sve su prilike, također postati knjiga (o tome više u prvom pismu).
Razglednica na fotografiji djelo je nastalo u tehnici kolaža, kombinacijom radova Habjana i Žeželja (što sam otkrila tek desetljeće kasnije), a u izvedbi anonimnog pošiljatelja, koji je istu poslao daleke 1996. godine.
SARAJEVO
Dragi S.,
razveselilo me tvoje pismo, vrlo rado bih sudjelovala u toj tvojoj dnevničkoj ediciji!
Inače, dobro sam, konačno smo pod svojim krovom, koji doduše povremeno prokišnjava (još nismo uspjeli sve srediti), ali glavno da se ništa ne trese i da smo svi zdravi – ovo kažem najiskrenije.
Pišem novi roman, negdje sam na pola puta s tim poslom, a kako sam prošla u nekom projektu “digitalne prilagodbe” dobila sam mogućnost da oživim Web stranicu preko koje si se i javio; pokrenula sam rubriku Radionica i jedna od stvari koje tu odnedavno objavljujem je upravo dnevnik.
Radi se o marginalijama uz pisanje romana; većinom bilježim one stvari koje me svakodnevno okupiraju dok radim, a koje neće ući u knjigu, ali su neizbježne kao priprema za roman ili su usputni događaji i razmišljanja na neki način vezana uz tekst. Ono što je bitno za tvoj prijedlog, bilješke se mogu čitati kao samostalan tekst, neovisno o romanu.
Dnevnik sam nazvala “Zapisi o ljetu”, jer se budući roman radno zove “Ljeta s Marijom”, ali to će se možda i mijenjati.
Ako je ovo tebi interesantno, tvoj poziv mi je idealan, jer eto dnevnik već pišem – knjiga bi mi bila samo bio dodatan poticaj. Možda bih ga malo prilagodila, više otvorila i za bilježenje drugih stvari. U njemu su (ili će tek biti) i privatne fotografije i dokumenti iz života žena na području bivše države u jednom dužem vremenskom periodu, stogodišnjem, od djevojaštva moje prababe do djevojaštva kćeri.
Evo link: https://oljasavicevic.com/dnevnik/
U svakom slučaju, puno ti hvala na pozivu i radujem se mogućoj suradnji!
O.
Dragi S,
pa zbilja se ovo dobro namjestilo.
Nisam mogla zamisliti bolji okvir za taj dnevnik koji, inače, moja kćer zove backstage (romana). Uz to, počašćena sam što ću biti dio tog lijepog društva koje si okupio!
Bi li imao išta protiv da jedno zabilješku o ovoj našoj prepisci stavim u taj isti dnevnik? Ne bih odavala previše.
A Mediteran, kad već spominješ, da, to je vječna fascinacija, ne samo vas kontinentalaca, nekad pomislim da sam otišla kako bih ga mogla vidjeti iz druge perspektive. Ali, naravno, nije to tek to, nitko od nas ne bi bježao na kontinent da je Mediteran samo ona lakoća.
Čujemo se,
O.
ZAGREB
Draga A,
nadam se da ste dobro i zdravo! Imam jedno pitanje za tvog dragog muža, a važno mi je za roman koji pišem. Tiče se rumunjske kraljice Elizabete koja je svoju poeziju potpisivala kao Carmen Sylva; uspjela sam pronaći dosta podataka o njenom životu u starim novinama (bila je u svoje doba vrlo popularna pa i kod nas), ali ne i njenu poeziju. Željela sam pitati postoji li išta njeno (već jedna pjesma možda bi bila dovoljna) na hrvatskom ili barem na engleskom? Najviše me zanima pjesma “Majka”, ali svaka informacija o njenoj poeziji će pomoći.
Puno hvala unaprijed!
Pozdrav iz susjedstva,
O.
MOSTAR
Dragi D.,
evo što me zanima.
Pišem roman koji se temelji na nekim stvarnim događajima i dokumentima, daleko je to od povijesnog romana, više kao priča koja počiva na privatnoj i intimnoj, uglavnom ženskoj, arheologiji.
Konkretno, u ovom trenutku me zanimaju poslijeratni domovi (nakon Drugog svjetskog rata) za ratnu siročad na području Jugoslavije, preciznije na području BIH. Moja majka je odrastala u takvim domovima u nekoliko bosanskih gradova i njeno je svjedočanstvo takvo da su u njima bila zbrinjavana sve ratna siročad, a ne samo partizanska. Zanima me imaš li ikakvu ideju gdje bih mogla pronaći neki trag, zapis ili dokument o tome. Imaš li kakvo saznanje ili savjet?
Drugo pitanje je vezano uz podatke o vojnoj avijatičarskoj bazi u Mostaru (ili kako se već zvala). Može li se nešto o tome pronaći. Gdje su stanovali ti oficiri, njihov svakodnevni život u gradu – i to me zanima, a o tome je najteže pronaći svjedočanstva.
Nadam se da te nisam opteretila, ako me samo i uputiš, pomoći ćeš puno.
Puno ti hvala!
Pozdrav,
O.
Dragi D.,
hvala ti i molim te oprosti što mi je trebalo ovako dugo da odgovorim! Priča me odnijela na sasvim drugu stranu pa mi je trebao koji dan da opet dođem do Mostara i Badije.
Zanimljivo mi je to s tim domovima za ratnu siročad, mama mi nekad priča, ali to su samo epizode i to uglavnom vesele, ono kad joj dođe inspiracija, teško je od nje izvuć nešto konkretnije, kao da od prošlog rata ima neku blokadu prema prošlosti.
Sramota, nisam znala za film “Crni biseri” koji se snimao na Badiji, našla sam ga i škicnula; u filmu se radi o popravnom domu, što je ipak dosta drugačije, ali svejedno baš mi je drago da sad to znam. (Ali Badija, ne mogu sad to tek tako preskočit, prošlog sam je ljeta dva-tri puta oplovila na dasci, nije bilo velikog pomorskog prometa – pravi doživljaj, samo treba pazit da te ne uhvati mrak i da preveslaš kanala između dva trajekta. :-) A šta tebi pričam, ti vjerojatno veslaš oko otoka puno češće. Ili greš na pentu?!)
Hvala ti i za linkove na svjedočanstva, informacije o Heliodromu i posebno za opis “šuškavaca”, mostarskih pilota u šuškavim jaknama.
Pokušavam u glavi spojiti sve to, od aerodroma i općenarodnog ponosa do logora (čega god se taknem, iznikne neki logor), imam onaj osjećaj kao kad gledaš film i znaš šta će se dogodit, a ne možeš otić tamo i nikoga upozorit. A jebiga, ne možemo to ni u uživo.
Budi mi dobro i nadam se da se vidimo uskoro. Nešto mi kaže, najvjerojatnije na Korčuli.
Pozdrav,
O.
RIJEKA
Draga moja A., kako ste? Što ima kod vas u Rijeci?
Ja sam usred pisanja onog romana koji sam ti spominjala, a skupa s romanom vodim i dnevnik pisanja. Da ne dužim, treba mi informacija o romanu Emilly Brönte “Orkanski visovi”, zapravo podatak kada je roman bio prvi put objavljen kod nas. Znam da je prvi put ekraniziran 1939., ali ni za to ne znam kad je bio prikazan u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, konkretno u Dalmaciji. Radi se o omiljenom romanu moje bake rođene 1927. i zanima me, zapravo, kada je postojala teoretska mogućnost da ona prvi put čuje za isti i da ga pročita. A to više nemam koga pitati pa se pouzdajem u podatke i savjet stručnjaka.
Hvala ti unaprijed na svakoj informaciji!
Zagrljaj,
O.
Draga A,
to da se nitko nije sustavnije pozabavio time kako se i što kod nas prevodilo kroz povijest i čudno je i očekivano, znaš da kod nas, kad je književnost u pitanju, nema puno sistema ni logike, ako u nekim oazama i postoje pokušaji, oni su plod entuzijazma pojedinaca, a i entuzijazam se nakon nekog vremena ugasi ako nema logistiku. Evo, pišem ti ovo kao da ne kucam mejl nego grebem gusjim perom po pergameni, ali kukat se ne isplati, a to bi istraživanje povijesti prevođenja s engleskog na hrvatski, ako ga provedeš, bilo dragocjeno.
Nekako je ispalo kao što sam i očekivala, kod nas su “Orkanske visove” preveli i objavili 1940. nakon što je 1939. snimljen film, teško je to ne dovest u vezu. Moram još provjeriti koliko toga o filmu je dospjelo u ondašnje novine (ili je čak bio prikazan 1939), ali ovo što imam mi je sasvim dovoljno činjenica da potkrijepim priču, ostalo, kaj bi rekli mi u Zagrebu, budem izmislila.
Pozdravi puno A. i čujemo se uskoro!
Veliki zagrljaj,
O.