Otac (plavi) i stric (crni) prilikom povratka u Kaštel Lukšić oko 1950. godine.

RIBNJAK

U Ribnjak siđem kao u svoje dvorište.  Nekad legnem na klupu ili na travu i gledam krošnje. Recimo, kao prekjučer kad sam zaboravila uzeti novac iz bankomata i ostavila ga tko zna kome. Legla sam u Ribnjak dok me ne prođe ljutnja na samu sebe.

Kako neobično mjesto za komadić raja, iza pumpe, pokraj ceste, neočekivano.  Prijateljica, koja je odrasla u ulici poviše, i ja dolazimo sa psima.  Ona ima dalmatinku, ja sam Dalmatinka. Prijateljica je „fetiva“ purgerica,  uživam je slušati dok govori,  ja sam valjda posljednja dotepenka u gradu.

Pokazujem joj ženu  koja se skinula u košulju, bosa je i već neko vrijeme grli stablo.

Uzemljila se, kažem.

Danas me zvala jedna mlađa žena koja se želi uzemljiti, kaže prijateljica koja radi u Arhivu.  Ali preko prezimena.  Kaže da je njeno prezime premekano, preslabo, da je u neravnoteži s njom kao osobom, da joj fali korijen i da joj treba neko snažnije prezime koje će je prizemljiti i uzemljiti. Zato je, kaže prijateljica, ta žena  nazvala Arhiv da joj iskopaju korijene, prezimena predaka, da pronađe ime koje najsnažnije zvuči, da ga uzme, da se napokon učvrsti, uzemlji.

Mi smo, na klupi u Ribnjaku, posumnjale da će to biti moguće, ali tko bi znao.

RANE, TREŠNJE

Kad me moje prezime prvi put prizemljilo imala sam osam godina i visjela na trešnji, naglavačke, obuhvativši nogama jednu granu i puštajući tijelo, glavu da slobodno visi prema dolje. Usta su mi bila puna ranih trešanja. Pamtim te detalje, takvu sliku koja možda i nije sasvim pouzdana.

Bio je maj koji se sada zove svibanj i bili smo u polju,  skupila se cijela obitelj ispod male kruške,  pokraj kamenice, velika obitelj, okretao se ražanj.

Spomenula sam u nekoj priči dida, moga dida iz Splita koji je vozio Opela sa sjedalima od crvene kože, vodio me na Hajduka, igrao šah i pušio lulu –  koji je i taj dan bio s nama u polju poviše mora.

Dida Ante je radio u općini, dida je bio neki faktor u Hajduku, dida je bio partizan, dida su svi zvali Otac, bio mi je dobar, po njemu se zvala moja sestra koja je trebala biti brat Ante.

Rodica mi je tada, u nekom verbalnom nadmetanju, naprasno rekla pa hej dida nama nije dida. Razmisli malo, razmisli zašto se mi ne prezivamo kao on! S osam godina ne razmišljaš o glupostima, misliš o životu, o ljubavi, o biciklu, knjigama, stripovima i praznicima.

A baba, čija je? Baba je naša, samo se rastavila od pravog dide. Dida Ante joj je drugi muž.

A tata? Pa tata ti je tata, bleso, i mama ti je mama.

Malo sam odahnula.

Skočila sam s grane, voljela sam tu rodicu, nisam se htjela prepirati. Njeni su argumenti bili neoborivi. Uostalom, meso se ispeklo, zvali su nas na ručak.

Kako ću otići k njima? Moram li se pretvarati? Izgubila sam djeda, a nitko ne zna. To je bio moj pravi djeda, a ako ćemo pravo i jedini. Zna li dida da mi nije dida? Vjerojatno zna. Zašto mi nisu rekli? Što će pročitati iz mojih očiju? Bogapitaj. Možda će misliti da ga ne volim. Možda je to i istina.

Uvukla sam se između dvije lijehe zelenih biži u zaoranu brazdu, toplu i prhku zemlju, među vitice i mahune kroz koje je probijalo sunce.  I mogla sam izbrojati koliko zrna ima ispod tanke opne. Tu sam se uzemljila, prizemljila u prezime, kratko prezimila u sunčanom maju, osjećajući da je iza obiteljskog imena tajna u koju ću morati sići oprezno.

Čula sam njihove glasove koji su me dozivali, tiho sam se odazvala, tako da me ne čuju. Bili su bezbrižni, bili su veseli, nisu inzistirali da me nađu. Kad sam ogladnila, progutala sam tugu, otresla grumenje sa hlača i iz kose i uputila se prema njima kroz tanku travu, polako, sisajući putem med iz otkinutih glavica  cvijeća.  Što je kasnije bilo, jesam li ikad stigla, jesam li prevalila tu distancu, toga se ne sjećam.