KLINKE – DJEČAŠTVO DJEVOJČICA
Raspitujem se kod prijateljica i prijatelja poliglota o pitanju vezanom uz jedno poglavlje romana: riječ je o nazivu za period u odrastanju djevojčica koji bi odgovarao terminu “dječaštvo” kod dječaka – u engleskom “girlhood”. U hrvatskom postoji djevojaštvo, ali ono pokriva vremenski i značenjski širi period, kao da sugerira da curice od male djece odmah postaju djevojke. Pitam se je li moguće da ovo ima korijene u povijesti i običajima na području našeg jezika ili je to šire. Razmišljamo, tražimo postoji li u svjetskim jezicima pojam za onaj period kad klinke više nisu mala djeca, a prije puberteta, nekakvo “žensko dječaštvo”, ono vrijeme kad su ženska djeca djevojčice, ali još uvijek nisu djevojke.
U romanskima jezicima, španjolski i francuski imaju samo rodno neutralne niñez ili juventud ili mocedad, odnosno enfance ili jeunesse, a talijanski se opisno snalazi s adolescenza femminile, što je opet starije od onoga što me zanima. Njemački ima naprosto “djevojačke godine”, Mädchenjahre. A u bugarskom, recimo, ne postoji ni dječaštvo, samo djetinjstvo, a period adolescenscije u stručnoj se literaturi zove юношество. “Юноша kao naziv koristi samo za dečka, nemamo za djevojku taj naziv”, piše mi prijateljica…
Naposljetku, prijatelj znalac, komentira činjenicu da smo “dječaštvo djevojčica”, bar zasad, pronašli samo na engleskom: “Dakle, čini se da se taj vražja kolonijalna jezičina jedinstveno dobro snašla, kao što joj se to već zna izmaći, s tim girlhood.”
Engleski je išao, izašao u korak sa svijetom, razmišljam, da kolonijalan, ali svejedno, ili možda baš zbog toga, jezik je koji se ne ustručava mijenjati na dnevnoj bazi, komunicirati: govoriti, imenovati, neposredno, na licu mjesta. Pa jezik postoji da bi se razgovaralo, brbljalo o nečemu što ima ime, znači značenje u govoru. Što nema ime, biva prešućeno.
SMIJU LI ŽENE BITI INFANTILNE?
Svako toliko naletim na takav tekst. Zapazila sam da ovdašnji kritičari, redom muškarci bez obzira na dob i stupanj pismenosti, često negativno reagiraju na opisivanje perioda ženskog odrastanja od strane autorica. Takva tema ili očište redovito bivaju proglašene infantilnim u negativnom, degradirajućem smislu – međutim ista stvar kao da ne vrijedi za opisivanje dječaštva koje je od početaka do danas omiljena priča. Što li to dvostruko mjerilo govori o arbitrima? Što im to smeta u pristupu ženskom djetinjstvu i pubertetu, a o kojima je zapravo tako malo zapisano? I može li žena biti Petra Pan, a da to ne iznervira gospodina Petra Pana? Ovo nipošto nisu samo retorička pitanja, uistinu me zaintrigirao ovaj u javnosti neosviješten fenomen, smiješan i tužan u isti mah.
BALAVICE, DERANICE, ŠTREBERICE, ŠMIZLE I OSTALE
Naposljetku za naslov poglavlja stavljam “Djevojčice”, ne baš presretna. U misli mi dolaze svi sterotipi koje naslov sugerira, a djevojčice su, u gotovo stogodišnjem periodu kroz koji ih pratim, bile najmanje “svilena mašna” i “bijela dokoljenka” (kakve su sačuvane na retuširanim fotografijama i u kolektivnom pamćenju), a to što su bile i što jesu, još/tek treba bilježiti. Klinke – taj naziv možda ipak doziva obuhvatnije, točnije značenje od djevojčica.
Pritom, dok pišem o njima (nama) ni jedan artefakt me ne zanima više od onog materijalnog dobra koje nitko ne čuva, nečeg što nije nimalo vulgarno ili šporko, ali je tajno, odšućeno, jer je malo više privatno, malo više intimno, neočekivano iznenađenje – poput pamuka iz očeva pupka.