POVRATAK U RUKOPIS JE TEŽI OD POVRATKA KUĆI AKO SE NEMAŠ GDJE VRATITI
Rukopis romana na kojemu sam prije toga mjesecima radila, ostavila sam 10.3. prošle godine onaj dan kada smo iz Splita otišli u Korčulu prije prvog lockdowna. Od tog trenutka do danas nisam napisala ni slovo. U Split sam se vratila nakratko krajem ljeta samo da moja kći maturira i da pokupim stvari prije odlaska: nekoliko mjesta i gradova, zatim Zagreb, stanovi u Vlaškoj, Miramarskoj, Zvonimirovoj, u svakom sam provela po mjesec dana – i konačno moj, naš, koji me izabrao i stavio na kušnju. Uklonili smo dimnjake, popravili krov. Ponovo sam počela spavati i sad kad je dan produžio, iako je zima tek na početku
UČINI SE DA SE DALEKO IZA ZVJEZDARNICE PREKO NOVE VESI POMALJA PROLJEĆE
Učini se, a to je sve: u povjerenju je sadržana i laž i istina, kao mogućnost. Povjerenje u proljeće, povjerenje u budućnost koja će ga vratiti, povjerenje u tlo pod nogama i mogućnost doma: da ti se stan neće srušiti na glavu ili propasti u zemlju, povjerenje da ćeš moći zaraditi za život, povjerenje u tijelo koje neće izdati, iz kojeg ćeš uspjeti izvući još koji sat ljepote, plemenito povjerenje u ljudsko prijateljstvo (da nas netko bezinteresno voli ili poštuje, ili s interesom, ali voli i poštuje, pa što), povjerenje u snažnu glavu (koja će nadvladati ludu, nemirnu), u mogućnost smirenog rada i povremenog, ali intenzivnog osjećaja sreće, povjerenje u strukturu života, kuće, grada, dobro i čvrsto građenog književnog tijela koje će odoljeti velikoj krhkosti života. (Tekst koji se izvija i ugiba, takvu kuću, život elastičan.) Kad sam imala dvadeset i devet mislila sam da nisam mlada, ali u četrdesetima znam da to moram biti.
GOLO GRLO POVJERENJA
Najvažnije povjerenje je ono u pisanje i do njega oduvijek najteže dolazim. Ponekad uistinu pomaže novac, pitajte Balzaca, Dostojevskog, poznatije kolumniste. Ali novac za pisanje je često toliko sitan da takav rad vodi do brzog iscrpljivanja. Elan nije bezgraničan kao što misle mladi autori: braćo i sestre, ako dozvolite, brzo vas potroše, čuvajte snagu, ime. Kiš, kojega biram kao sugovornika kad želim čuti nešto uistinu novo, govori o potrebi za pisanjem (i inspiraciji) kao bogojavljenju. Da ja izvalim takvo što, bila bih luckasta ženska. Svejedno, ne samo da mu vjerujem, zahvalna sam mu na toj smjelosti da se izloži u kulturi koja se jako i rado sprda s metafizikom. Izvan užitka ili umišljenosti, to povjerenje u pisanje je krajnja poniznost, radikalna naivnost, potpuna izloženost porazu. Pisati bez nade je nemoguće, a tko gaji nadu izlaže se kao grlo nožu. Ali što se tu može? Nadamo se beznadno i to je, dok traje, potpuna otvorenost pobjedi.