O LJUDIMA I PSIMA

Praznici su i ljudi su ipak otputovali, sliči na nedjelje u Splitu kad su svi građani na svojim selima, u svojim mistima. Mi nismo, ali naš je svaki grad u kojem živim, pogotovo onaj koji smo izabrali. Poštujemo svoj izbor. Šetamo Maksimirom koji je, iako je dan lijep, gotovo prazan, biramo manje pitom dio šume, guštik, visoka stabla, mjesto gdje pas može slobodno trčati, bez da preplaši neko dijete ili male neurotične srodnike svoje vrste. Taj pas je veseli emotivac, potpuno lud od ljubavi i životne radosti, kod kuće miran i discipliniran, vani ponekad uzbuđen i zaštitnički raspoložen. Kad ga promatram, čini mi se da vraćam zaboravljena znanja o nesputanosti i spontanosti, o dosljednosti i o nagradi.

On kaže da je pas budala, kaže to s nježnošću, ali ja se ne slažem. Psi su, to se zna, ako je gazda ok, po svojoj prirodi vjerni, odani, prijateljski zaljubljeni, iskreni drugari. Do tog stupnja čovjek dođe samo ako je jako mudar. Dobar čovjek je pametan čovjek, onaj koji mudro radi dobre izbore, konstruktivne reklo bi se danas. Ipak kad tad, evo naše prave, nagonske prirode koja zapravo ne mari za druge izvan granica svoje potrebe ili ugode, nepametne, površne, slijepe i nemarne, oportune. Prirodnu dobrotu, koju ljudi nemaju (ili je toliko rijetka da je iznimka u našoj vrsti) teško je uvijek nadomjestiti umom, razumom i intelektom, nagoni pobijede i pse i ljude.

Od psa manje očekuješ, kaže čovjek pored mene, dobar i pametan, mirno i jednostavno, kao i obično.
Od psa očekujem samo da bude pas, zar da od ljudi očekujem manje?

DA KUĆE IMAJU KORIJENJE, POTRES IM NE BI MOGAO NIŠTA?

Iznenada, bez najave, u šumi se podigao veliki vjetar, pomislili smo da je potres.

Zamislim kako izgleda potres u šumi. Stabla su visoka, zelene krošnje nestaju u nebu. Je li ijedno stablo slomljeno u nedavnim potresima? Što se uopće događa stablima? Nitko nije spomenuo, bilo je puno važnijih briga, ali ta misao me zaokuplja. Ako stabla padaju i krše se, nemoguće je pobjeći. Ipak, jasno je da su šume puno otpornije od gradova. Biljke su to dobro riješile, tako da ih gotovo jednako ima nad zemljom i pod zemljom. (Treba graditi biljne kuće, elastične, kao brodove, da se ljuljaju, kaže suprug, arhitekt, moreplovac.)

ŠUMAR

Moj pradjeda je bio šumar, zapravo lugar, jer ono što raste na Kozjaku i ispod njega baš i ne možemo nazvati šumom, to su gajevi, a niže uz more parkovi – đardini o kojima se također brinuo.  O tom pradjedu, spominjanom u „Kućnim pravilima“ nešto pišem i u romanu, njegova prilika je najstarija slika do koje seže moje pamćenje, iako zapravo zbilja premalo o tom čovjeku znam. To mi se pokazalo i kao bolja situacija: malo podataka, puno nadogradnje, otvorenog prostora. Taj lik možda mu neće ni sličiti, ali ipak postoji odgovornost. Ono pod zemljom, nevidljivo, gomolj je priče.

Nisam imala djedove, ali lugar nam je dao kuću blizu mora, zemlju i masline, kao i jedini korijen koji smo imali. Među precima obično postoji onaj koji se u nekom trenutku u vremenu primi posla i posadi porodicu, u našem slučaju bio je to pradjeda dalmatinski šumar.

Evo pokušavam, ali trenutno ne mogu zamisliti ljepši posao od njegovog.

SIZIFOV POSAO

Sinoć, prije sna, sin mi kaže: „Mogli bi se sutra opet gađati jajima!“

„Kako to misliš?“

„Pa imamo još opituranih jaja, mogli bi se gađati njima. Sjećaš se?“

„Ne, ne sjećam se. Misliš na ono što smo jutros radili, kad se borimo čije je uskršnje jaje jače?“

„Ma ne to, nego kao onda kad sam imao pet godina pa smo se svi gađali uskršnjim jajima. Jedni druge. Baš je bilo zabavno. Sjećaš li se?“

„Bogme, ne sjećam. To sigurno nismo nikad radili, nešto si krivo zapamtio.“

„Nisam krivo zapamtio. Mislim da si ti krivo zapamtila.“

Ujutro, penjemo se na Medvednicu, on uzbrdo nosi veliki kamen, valjda najveći koji je moguće naći na planini.

„Slušaj, nema ti smisla nositi taj kamen uzbrdo. Ostavi ga ovdje, pa kad se budemo vraćali…“

„Uvijek to kažeš i nikad se ne vratimo uzeti. To nije običan kamen, to je kremen. Nema šanse da ga ostavim!“

„Ti znaš da to ne smiš nosit kući. Dogovorili smo se, štapovi, šipke, kamenje, to ostaje van… Znaš li ti priču o Sizifu, sad ću ti ispričat, svaki dan je nosio kamen na brdo i kamen bi mu se s vrha otkotrljao u podnožje brda. To bi se i tebi moglo dogodit.“

Okreće se iza sebe, gleda nizbrdo. Nema šanse.

„To si opet izmislila. Kao i ono da se nikad nismo gađali jajima.“