Ana Marušić Lisac, rođena u Splitu 1968. godine, završila je studij pejzažne arhitekture u Zagrebu. Bavi se vođenjem projekata ekološke proizvodnje, oznaka izvornosti, regionalnog brendiranja i kulturom prehrane, obožava planine, kuhanje, pjevanje i putovanja.

Završila je radionice suvremene poezije, koje su joj dale vjetar pod krila, nakon što više od deset godina nije pisala.

Izvor

U račvi dvostrukog heliksa

Gnijezdi mi se škura bura.

U čvorovima utanjenih prečki

Složene su uredno

U slojevima korijena

Violine

Plićina Ušća

Srebrni križ

Šeširi od filca

Krunica od sedefa.

Kamen udno visokog zvonika se usložio bez veziva

Nerazgradiva vlakna izdanaka brnistre opržila je sirova posolica

Tamo gdje palme cvatu, složeno na donjoj (dubljoj) polici u kantunalu

Monogramom ovjereno zajedništvo i jutra neretvanske zemlje.

I neka druga jutra, koja su u mene ugodila čulo za

Pitomost ptica

Nježnost svitanja

Ustrajnost čempresa

I bosanskih šuma.

Vonj litice nad valovima najsjevernijeg francuskog stakla

Da donjom stranom jezika napipam gustoću zlatoveza.

U zavojnici vedrina i snage,

Stekla sam tišinu iskona i iskoračila u zavjetrinu.

Gdje su nestali ravnodušnost, prihvaćanje i Zdravomarije?

U što su se otisnuli rastanci, sprovodi i nerođene kćeri?

U staležu u kojem su vjetrovi svjetionici,

A kalupi za sitne kolače se podmazuju vjernošću,

Pišem testament u zrcalnoj slici.

Ostavljam ti one najžuće mirisne limune, sine moj.

Izbor

Okej, meni rebus,

Tebi jednadžba.

Meni povrće na žilet žici,

Tebi pljesnivo voće od antilopa.

Idemo dalje, meni zarđala ključanica,

Tebi rasklimana kvaka.

Meni paravan od zgusnutog tila,

Tebi zastor od razlivenog perja.

Požurimo, meni krletka, sva od jantara,

Tebi raster grada narisan na dlanu.

To je to što ostaje od nas.

Nemoj da držim stranu.

Niti jedna od njih ne miriši na nešto

Što bi pokrenulo strastvenu iglu kompasa

Prema sjeveru punom glazbe.

Nemoj mi prijetiti da imam plijen izbora.

Jer je plijen izbora uvijek samo naknadna slika,

Izgužvana od laveža lovačkih pasa,

Izgrižena od bijega pred neizbježnim.

Izbor nije moj.

U sedmom satu, koji se mjeri u Fahrenheitima,

Donijela sam odluku:

Ako baš hoćeš, ja ću biti ta koja će te sanjati.

Ruke

Kada prođemo kroz leću ove strane

I osvanemo u naličju dosadašnjih postojanja

Kada se umire zadnje vlati svih dogorjelih mostova

I kada se slegne neutješna prašina,

Kada raskitimo zadnje ostatke teških slova

S visokih viljuški uspjeha

U džepove ću skriti dlanove

Dok je meni mojih dlanova

U džepu ću imati luč