Filipa Jadrić, ima sedamnaest godina i živi u Kaštelima (Kaštel Stari) s bakom i sestrom. Učenica je Zdravstvene škole Split, smjer med.sestra/ med.tehničar.

Pohađala je Cekape-ovu radionicu poezije u Staroj Sušici, a pjesme su joj  ušle u finale nagrade Navrh jezika za 2020. godinu.

SNOVI IZDALEKA

sanjam daleke rođakinje,
mirišu kao majke i imaju papirnata krila
na kojima pišu priče o djedovima.

ne mogu ih dosegnuti.

sanjam daleke brodove koji tonu
u oblake,
smijeh iz boce sa starom slikom,
dječak s tregerima umazan vanilijom.

ne znam čiji su to brodovi

ni djeca.

nemam djedova,

niti rođakinja.

mogu ti pokloniti papirnata krila
i napisati na njima pjesmu
kako plovimo oblacima
u nekoj staklenoj boci,

ali pusti me još malo

sklopljenih očiju.

preteška mi je ova šminka.

UMIRANJE ZA POČETNIKE

sa petnaest sam godina rekla
da želim umrijeti sretna

ali

kako da ti objasnim umiranje
(ako ne umiremo)
iz nas mogu izrasti paprati
možemo othraniti mladog orla
ako ćemo pasti kao sivi snijeg
na dnu mora

možemo biti riblja radost
možemo biti jaglaci
možemo biti junaci nečijih pjesama
ili
možemo biti nečija lekcija

ili zagrljaj. miris koji se pamti.
niotkuda se javi.
i nagriza.

sa petnaest sam godina rekla
da želim umrijeti sretna
tako da sam plakala dok se
sunce slijevalo niz naše noge.

tako da sam te pitala
što bi ti ako bih ja umrla

ali, kako da ti objasnim umiranje

nije to samo jednom

nije petkom

umrla sam i kada si rekao

da više ne pričam te gluposti

***

otići u Zagreb.
posjetiti Muzej prekinutih veza. prekinuti.
vezu. sjesti u baštu i popiti espresso.
biti sretna.

otići u Zagreb.
voziti se isključivo noćnim vlakom. najesti se
zagrebačkog betona – bez kruha.
uskoro ljeto. otići u Zagreb.
biti sretna.

otići u Zagreb.
što da se otimamo za komadić sna? zar
oni ne znaju tko smo? otići u Zagreb.
ukrasti prvu bijelu mačku.
(zagrebačke mačke nisu tako neuredne)
biti sretna.

prekinuti. vezu.
a što raditi? prvo na pamet pada mi pisanje.
otići u Zagreb. ne znam
zašto sam se probudila u 04:04
i nazvala te, a ti si se javio. ti ionako
nisi za velike gradove.
prekinuti vezu
i otići u Zagreb
i pisati-

shvaćam da nisi shvatio,

ne znam vikati razumljivije. i ne pričam španjolski.

ali, otići u Zagreb-
Jarun za skakanje. oronuli hoteli.
bijele posteljine. zidovi koji mirišu na vosak.
cigarete s pogledom na tišinu
i tebe.
biti sretna.

želim da odemo u Zagreb
jer sam ovo zbog tebe.
ne volim kada moji likovi umiru
bezveze.
zgužvati spisak za kupnju.
recept za kolač od jabuka. i oraha.
recept za život.
za sreću.
i račun od struje.

“Želim da odemo u Zagreb”

i da krenemo od nule. prekinuti
vezu.

biti-

sama. biti sama.

“Odlazim. U Zagreb.”

***

nepomično sam sjedila

kosti lica se lako slamaju,

ako te udaraju betonskim perajama

ne možeš se ustati ako ti je trbuh

prepun suza

čak i ako se ukrasiš algama,

od toga ne rasteš.

uhvate te za vrat,

utjeraju te u crveni automobil

i onda ćeš narednih četiri sata

popravljati ruž u prljavom retrovizoru,

smiješ se, tvoj glas je truba

tvoj glas je munja

tvoj glas je

tutanj, ako se dovoljno brzo

rascvjetaš.

obično te na silu otvore.

reći će ženama u plavim suknjama

kako te razmazila baka,

ali te nitko neće držati za ruku

i umjesto toga ćeš stegnuti šipke

i zagristi jezik

i nećeš zaplakati kada te pokriju.

sutra će manje boljeti.

sutra ćeš biti bolje.

nepomično ćeš sjesti;

muhe će se zabijati u prozore,

tvoje pjevačice sa postera će razjapiti usta

u kojima ćeš ugledati Onoga koji ti je,

bosih nogu ćeš stati u

dvorac od Lego kockica,

potrgat ćeš lica svojih pjevačica

i pustiti muhe unutra da plešu,

bacit ćeš stolicu kroz prozor u travnjak

i pitat ćeš se

“Zar ja ovo moram?”

KAKO PREPOZNATI MASIVNI INFARKT

kako prepoznati masivni infarkt

kviz znanja iz geografije za osnovnoškolce

Potjera, čovjek bez brade, čovjek s bradom

Sašina kuhinja

i hašiš

sve je to na istom mjestu,

leži na tvojemu dlanu i kipi.

Benjamin je pun prašine

on pogađa planine na P,

ja na koricama neke stare knjige

crtam vješala;

igram se sama sa sobom

prvo skidam noge

kad ionako neću nikada stići

do podne. kao ti.

sunce se nakašljalo

i ja sam pogasila svjetla

znam da treba štedjeti struju

barem dok su ljeta

i dobro potrošiti ovo naše vrijeme,

ali

kao da mi upravo

netko s glave čupa kosu.

ciklama nikada neće uvenuti,

zumbul također,

Benjamin miriše na Persil

i njima je svejedno

što je daska na zidovima svaki dan

sve manje bijela.

do dvora sve miriše na

friganu ribu, bevandu iz plastične čaše

i moj strah

od slanih stijena

i onda te gledam.

tu si i kao da si sretna

ulazim u tvoju postelju

od malena, neću nigdje

nećeš nigdje

ovu našu ljubav se

jebe što satovi kucaju.

***

mrzim njegove radničke hlače

i to kako mi glasno izjavljuje ljubav

dok ja naguravam

zgnječenu limenku

Karlovačkog. draže mi je

izvikivati sve te patetične citate

ispisane sprejem,

gušiti se

u pišalini i zauvijek biti u mraku

nego slušati

o tome kako sam posebna.

zadržavam ga.

iz lijevog unutarnjeg džepa vadim marker.

pita me zašto to nosim sa sobom.

sliježem ramenima.

zašto on mene nosi,

pomišljam i počinjem crtati.

***

mogli smo se lagati još pokoju godinu

da nismo sahranili pokojnu

Biki i Shelby, ispod hrasta kitnjaka

zajedno, jer smo čuli od neke babe

da će postati cvijeće

narančasto i sluzavo pa bijelo

u proljeće

pa stakleno i slano, pa-

nećemo ih zaboraviti

ovaj put. ja ću ih zalijevati subotom

kad te bude boljela glava

i kad nam budeš motao cigarete

na onoj maloj spravi

a ti ćeš im davati da piju

kad budem malo manje voljela

sebe

a takva sam, s vremena na vrijeme-

nedjeljom ćemo graditi kuću

ispod perjanice

od tijesta

i zelenih mrvica smijeha

dok budem skidala brigu

kao da mi je tijesna

ti ćeš reći-

sutra.

trepćem sedam puta.

ne mogu ti

obećati.

odvela bih te prijeko

i zamatala bih ti opečene ruke

i brisala bih ti modrice

i napokon bih ti

ugrijala obraze

da smo se mogli lagati

još koju godinu

ali Shelby nije šafran

i Biki nije visibaba

naša kuća nema krov

i naš smijeh se ne čuje

i ti se

možda

nećeš vratiti-

mogli smo se lagati

još barem koju godinu

ali s ove strane

plače dijete

plače

u zoru, na jastuku od

suncokreta

u snu u kojem te ne zna

u pet

pitajući se jesam li trijezna

pitajući se

hoćeš li barem

nekada

povesti i mene?