KARLA LEKO (Split, 1997) studentica četvrte godine dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše dramske tekstove i scenarije te radi na kazališnim projektima kao dramaturginja i asistentica dramaturgije ili režije.
Imenovati stvari pridjevima
Kada sam mogla pisati
Sakrila sam glavu
U gnijezdo lastavica
Noge potrošila
Dugim koracima
Okružila
Pola svijeta
Iz pete mi je potekla krv
Kada sam mogla pisati
Ili imenovati stvari pridjevima
Ostavljala sam crvene mrlje po
Snježnoj cesti
Umjesto da sam ih prosula
Po listovima
Koji bi kasnije mogli
Ugrijati moj
Dom
Moja se majka boji
Moja se majka boji
Da ću poželjeti putovati
Kad za to već bude kasno
Za sada sam upoznala samo ono
Što piše u knjigama
Iskusila ukradena iskustva
Beskrajno sanjarila
Plesala samo po izmaštanim plažama
Kasnije skupljala školjke i sol
Moja se majka boji
Da ću poželjeti ljubiti mnoga lica
Koja sada ljubim u svojim likovima
Jednom ćeš, kaže, biti nesretna žena
Jer nećeš imati čime utažiti
Svoju ludost
Koja negdje čuči
Skrivena
Sad podatna
A divlja
Kada će to najmanje
Trebati
Nedjeljom
Zar te nisu učili
Ne smije se rezati nedjeljom
Uzeti
Škare
Britvu
Nož
Presjeći ono što spaja
Zar te nisu učili
Nije pristojno i lijepo
Okrenuti leđa
Moraš gledati ljude u oči
Dok im govoriš zbogom
Uzeti
Škare
Britvu
Nož
I čekati da prođe dan
U kojem se ne smije rezati
Baš ništa
Pa ni ono između nas
Oslovit ću te svojim
Kad se pretvoriš u stih
I ne budem se morala trudit’
Da te u njemu pronađem
Znaš, dugo sam čitala
I zamišljala kako su sve te tuđe riječi
Posvećene tebi
Predugo kasnije
Vidim da u njima nema ništa tvoje
Neke tuđe sjene obuzele su tvoj lik
I više nije važno
I ti si samo sjena
Dok se ne ušuljaš
U neki usputni stih
I ja bez imalo truda da te u njemu pronađem
Šapnem
I dalje
Moj si